priče

Published on June 30th, 2014 | by maja šamarinac

0

Da li sam sretan?

Bio sam sasvim mlad kada se on pojavio. Za vrijeme meditacije prvo sam ga osjetio, a onda i vidio. Bijele duge brade, s malom kapicom na glavi, sitnim očima koje su mu se utiskivale u lice dok se smijao. Imao je po mojoj procjeni oko osamdeset godina. I stalno se smijao. Nije to bio neki ludi smijeh, više osmjehivanje, kao da se stalno dobro zabavlja.
Pitao me da li sam sretan?
Kako odgovoriti na tako jednostavno, a filozofsko pitanje. U to vrijeme taman sam završavao svoj studij psihologije i to je bilo jedno od onih pitanja na koje nema odgovora. Tako sam mu i rekao na što su njegove oči još više potonule u lice dok se on smijao i smješkao.
Nisam bio siguran što da mislim o njegovom pojavljivanju u mom životu. Bio je simpatičan i isprva sam mislio da je samo plod moje mašte. Bio sam nov u meditaciji i nisam bio siguran da li se baš svima mogu ukazati takve prilike.
Nakon što mu nisam odgovorio na pitanje otišao je i ponovno došao nakon godinu dana, već sam bio zaboravio na njega. Ponovno me pitao da li sam sretan. Tada sam već radio godinu dana i taman sam bio pred stalnim potpisivanjem ugovora za jednu veliku tvrtku, kao stručni savjetnik za ljudske resurse. Posao koji me u potpunosti ispunjavao ali isto tako posao zbog kojeg uopće nisam imao slobodnog vremena. Rekao sam mu da ne znam da li sam sretan i da još razmišljam o tome. Oči su mu potonule, klimnuo je glavom i nestao.
Prošlo je pet godina kada se ponovno pojavio. Taman sam čekao rođenje svog drugog djeteta, sjedio sam u hodniku ispred rađaone, čekao da me doktori pozovu unutra, želio sam biti prisutan dok moja kćer dođe na ovaj svijet. Nastojeći se smiriti krenuo sam meditirati kada se ponovno pojavio moj stari prijatelj i postavio mi isto pitanje. Tada sam već radio za onu tvrtku nekoliko godina, stvorio dosta veliki ugled i poštovanje na poslu, uštedio poprilično puno novaca. Naš sin bio je divno dijete, zdravo i veselo, sada sam čekao rođenje kćerke. Sa ženom sam imao iskren odnos, pun poštovanja i ljubavi, rijetko smo se svađali. Prošle godine kupili smo na kredit predivnu kuću. Za sada sam bio zadovoljan sa svojim životom. Ali da li sam bio sretan? Nisam mu mogao odgovoriti na to pitanje. Brinuo sam se hoće li porod dobro proći. Nadao sam se da ću i dalje napredovati na poslu kako bi mogli otplaćivati kuću, a pri tom skupljati i novce za školovanje naše djece. Zbog te brige i tih nadanja nisam bio siguran kako bi sreća trebala izgledati. Oči su mu potonule, ovaj put se čak malo i na glas nasmijao, čuo sam ga unutarnjim sluhom, mahnuo mi je i otišao.
Već sam zaboravio na njega, prošlo je deset godina. Sjedio sam uz bolničku postelju svoje majke koja je umirala od raka. Nije bila pri svijesti i ja sam se samo mogao nadati da osjeća da sam uz nju i da ne umire sama. Dok sam zatvorio oči on se pojavio i pitao me ponovno da li sam sretan? Gledao sam ga kao luđaka i upitao da mi kaže koja bi normalna osoba u ovim okolnostima mogla biti sretna. Nije ništa rekao, samo me ozbiljno promatrao onim svojim dubokim očima. Osjetio sam kako mi se otapa neki led sa srca, a suze klize niz lice. Zadnjih godina živio sam dosta pod stresom i kao da su se sada sve te brige počele otpuštati u mojim suzama. Nakon što sam se isplakao stavio je dlan na moje čelo, osjetio sam kako se širim i kako mi se svijest povezuje sa svim oko mene. Osjetio sam da je sve ja i da sam ja sve. Mir je ušao u moje biće. Nakon toga energija moje mame napustila je njezino tijelo i ja sam osjetio olakšanje, zbog nje, zbog sebe. Još neko vrijeme nisam zvao doktore, sjedio sam kraj njezinog tijela pokušavajući se sjetiti svih lijepih trenutaka koje sam proveo u životu kraj nje. Moj prijatelj me tada ponovno pitao da li sam sretan? Nisam mu mogao odgovoriti, rekao sam da ne znam, da se osjećam zbunjenim. Oči su mu upale, smijeh je bio topao i iskren, otišao je.
Prošlo je od tada 40 godina, bio sam već star i ležao sam u postelji. Bio sam bolestan. Znao sam da mi se bliži kraj. Žena mi je umrla prije deset godina, od tada sam živio sam. Sin je živio na drugom kontinentu i s njim sam se najčešće čuo preko interneta. Kćer je s obitelji živjela u istom gradu i vrlo često me posjećivala iako sam joj svaki put govorio da ne brine o meni i živi svoj život.
Vani je bilo predivno vrijeme, čuo sam ptice kroz prozor, promatrao sunce kako ulazi u sobu. Osjetio sam mir cijelim svojim bičem, osjetio sam prepuštenost trenutku, osjetio sam kao da se svaka stanica mog bića prepušta sama sebi, osjetio sam kao da se napokon priznajem, kao da napokon shvaćam svoju prisutnost. Tada su mi se počele vrtjeti slike iz mog života, prvo djetinjstva, zatim školovanja, zaposlenja, upoznavanja supruge, rođenja sina pa kćeri, obiteljski život. Između toga osjetio sam i sve brige i strahove s kojima sam se opterećivao.. ali oni nisu sada imali takvu moć. U sebi sam nosio mudrost prepuštanja i shvaćanje kreiranja. Kao da sam se trenutno spojio na mudrost od koje sam se toliko skrivao cijeli život. U misli mi se vratila rečenica mog djeda kada sam bio jako mali, gledao bi me dok se igram i dok se nakon toga vračam ljut doma jer nisam uspio zabiti loptu u gol. Gledao bi me i komentirao “E da mi je ova mudrost dok sam bio tako mali”. Nikada to nisam razumio, smatrao sam se u ono vrijeme poprilično mudrim.
Sada sam ležao u krevetu, u tom starom tijelu koje se spremalo na posljednji počinak te osjećao kako se ponovno spajam sa svojom mudrošću, sa svojom energijom koja je bila prije ovog tijela, koja će biti i nakon njega. Osjećao sam koliko su strahovi upravljali sa mnom cijeli život, koliko sam bio odvojen od sebe, od života, vječito u nekoj potrazi. Pogledao sam kroz prozor u drvo preko puta, neka ptica je pjevala dok je oko nje skakutala druga. Boje su se pojačale i ja sam sada jasno vidio zelenilo te krošnje, gledao sam je često kroz prozor ali nikada nije bila tako zelena. Čak sam i pticu jasnije čuo. Sve je postalo nekako izraženije, uvijek je bilo tu, ali ja sam sada prvi put zapravo obratio pozornost.
Ležao sam tako gledajući u taj prizor, osjetio sam kako mi suze klize niz obraze. Ne od tuge, nego od sreće. Sjetio sam se svog prijatelja i po prvi sam put znao da imam odgovor za njega.
Da, sretan sam.
Čuo sam smijeh, osjetio njegovu prisutnost, a onda se sreo i s njegovim očima kada me dočekao.

(photo: Chris Zielecki)


About the Author

Autorica i terapeutkinja sa zagrebačkom adresom, poznata kao "zapisničar" :) Magic Wood kartica, te knjiga "Jednostavnost života" i "Što je to ljubav?"



Back to Top ↑