priče

Published on September 15th, 2011 | by maja šamarinac

0

Na litici

Možda samo trenutak dijelio me je od pogleda s najviše litice u ovom kraju kada sam začula prodoran zvuk koji je dolazio iz šume, pogledala sam preko ramena kako bi ugledala neku pticu ili možda sitnu životinju ali nije bilo ničega, šuma je i dalje bila tiha kao i prije nekoliko minuta kada sam kročila kroz nju.

Pažnju sam ponovo usmjerila prema litici kada se zvuk ponovio, sada jači i oštriji, osjetila sam kako mi trnci prolaze cijelim tijelom, ovaj put se nisam željela okrenuti, osjećaj da mi netko privlači pažnju širio se mojim tijelom, a ugoda nije išla s njim. Moj fokus prema litici i sljedeći korak bili su popraćeni oštrim kricima koji su sada trajali barem jednu minutu, nakon toga trenutak tišine i krici su se nastavili, imala sam osjećaj da ih netko ispušta par metara iza mene, to više nisam mogla ignorirati i munjevito sam se okrenula spremna se suočiti s nekom strašnom zvijeri.
Iza mene nije bilo nikoga, samo se trava, predivne jutarnje zelene boje savijala pod laganim povjetarcem; dan je bio sunčan i ovo je mjesto odavalo dojam spokoja, jedini uljez ovdje bila sam ja… sa svim svojim pomiješanim osjećajima koji su me dovodili do nečega što je sličilo ludilu, a na kraju i do ove litice.

Stajala sam tako nekoliko trenutaka i razmišljala hoće li se krici ponoviti ako se okrenem natrag i u tom trenutku ponovili su se, kao neka potvrda. Nakon toga prvi red drveća počeo je lagano savijati svoje grane kao da plete neku nevidljivu zračnu pletenicu. Gledala sam taj prizor, slušajući krikove koji su sada slijedili konstantno svakih par trenutaka i ples drveća, osjećaj da sam ja čudna polako se gubio, a dojam da me preuzima ludilo dolazio je na prvo mjesto… možda je to to, možda stvarno gubim razum pomislila sam.

U tom trenutku drveće je počelo još jače zamahivati svojim granama, a oko mene se počela stvarati kao neka bijela izmaglica, tijelo mi je polako počelo trnuti, a um kao da se zatvarao, jedino što sam nakon par trenutaka osjećala bilo je disanje, postalo je smireno ali plitko, kao da zapravo uopće i ne dišem.
Tada se pojavila… najljepša bijela svjetlost koju sam ikada vidjela, polako je izronila iz drveća i nekim lelujavim kretanjem prilazila meni, izgledalo je kao da je neki dim dobio svoju volju i sada započeo kretanje po prostoru na način koji on želi.. jedino što nije bio dio ove dimenzije. Čim sam ugledala tu svjetlost osjetila sam poznatu struju po tijelu, onaj osjećaj kada se sretnete s nečim van ove dimenzije i kada osjetite veličinu koja se ne može mjeriti zemaljskim jedinicama, kada znate da ste u dodiru s nečim toliko uzvišenim da vam suze od ganuća klize niz lice, jer osjećate kao da ste odjednom povezani sa svojim domom. Opustila sam tijelo znajući da ću sve što trebam čuti lakše prihvatiti ako se prepustim, u ovakvim trenucima um je samo teret. Podigla sam ruke prema svjetlosti i u sebi se zahvalila, sva ona bol i ljutnja s kojom sam došla do litice najednom su nestali, kao da ih u ovom trenutku nisam bila niti svjesna.

Nakon par trenutaka svjetlost je prišla potpuno blizu meni i sada sam osjećala i trnce i neku hladnoću ali toliko ugodnu da mi je tijelom prolazila toplina dajući mi osjećaj nade i sigurnosti.

Zatim sam unutar sebe začula pitanje.

“Kakav očaj te natjerao na tu liticu s tim planom?!”

Znala sam koji odgovor bi mogla dati, koliko razloga nabrajati ali isto tako ta svjetlost je znala sve to i bolje nego ja, imala je pogled u moju dušu i ova konverzacija koja se trebala održati bila je moje učenje vlastitog smisla života; znala sam to ali ipak sam bila spremna za raspravu, teško se odvojiti od ega koji misli da sve zna pa čak i onda kada zna da nije u pravu. Ponosno sam podigla glavu spremna da sve unutar sebe odgovorim i obrazložim ali u tom trenutku sljedeće pitanje razlilo se mojim tijelom.

“Zar misliš da to ne možeš učiniti na pametniji način?”

Prije nego sam uspjela shvatiti da sam unutar sebe pitala – Na koji? – odgovor je stigao.

“Radom …. trudom…. shvaćanjem sebe…. radom na sebi, zato si tu, zato si izabrala roditi se, zato si izabrala ovaj život”.

Znala sam to, nije da nisam.. znala sam da je u pravu… ali problem je bio što sam ja bila na rubu snage… jednostavno više nisam imala snage za rad na sebi.

“I zbog toga misliš da ćeš se poštedjeti u idućem životu? Da ćeš si idući život izabrati manje kompliciran? Ne! Bit će još teži i kompliciraniji… samo zato da bi iz sebe izvukla najbolje!”

Stajala sam tako par trenutaka bez misli…i to sam znala… ali da, da, vjerovala sam ili bolje rečeno nadala se da bi nakon ove smrti moja duša mogla u idućem životu izabrati nešto lakše. Nekako kao da sam se nadala da ću je uspjeti u to uvjeriti…

“Ali ti si duša, ova osobnost koju sada živiš samo je dio tvoje duše.. i zbog toga sve što te u ovom životu tako umorilo dio je tvog izbora, a duša si nikada ne izabire nešto što smatra da ne može odživjeti. Postoje samo teži i lakši putevi… ponekad duša izabere puno težih kako bi brže prolazila kroz vlastite lekcije, kako bi brže shvatila i proširila svoju svijest. Stoga nikoga ti u ništa nećeš uvjeravati, jer svoj način već si izabrala… ako sada odeš to će ti na nivou duše biti samo još veći izazov za idući život.”

U tom trenutku kroz tijelo mi je prošla energija koja je izazvala kao neki osjećaj škakljanja, kao da me s tim riječima izaziva kako bi u meni pobudila želju za životom.

“Volju!…. volja ti je potrebna kako bi se dalje pomaknula. Ali ne pomaknula korak prema naprijed na ovoj litici koji će te prerano suočiti s novim i vjerojatno još težim zadacima, nego volja za ovaj život, kako bi završila ono što si započela… s osmijehom na licu. Djeluj iz vlastite snage i sve će ti biti olakšano. Sav ovaj trud koji ulažeš kako bi sebe uvjerila da ti je teško, kako bi sebe dovela do situacija da stojiš na rubu litice i razmišljaš o idućem životu uloži u volju da se pomakneš iz ove energije u energiju koja će ti donijeti rješenje. Tvoja vibracija privući će u tvoj život sve stvari, stoga potrudi se da ti tvoja vibracija privlači samo najbolje za tebe.”

Sada sam već definitivno izgubila želju za prelaskom u novi život… i tako je moja namjera bila iz očaja i vjerojatno sam se potajno nadala da će me nešto u tome spriječiti… ali sada sam bila ljuta.. jer sve sam ja to znala i osjećala sam se kao na početku, kao da mi je netko upravo rekao da moram ponoviti gradivo koje sam već učila nebrojeno puta.

“To je stoga što se trudiš. Nastojiš umom riješiti svoje situacije, a potrebno je samo da ih pustiš i nakon toga osjetiš, zatim propustiš i pričekaš višu vlastitu vibraciju. Bez truda, samo s vjerom da ne može biti nikako drugačije od savršenstva.”

“Nakon toga se zahvališ samoj sebi što si se uopće rodila i dovela do ovog gdje si sada, a zatim si čestitaš na hrabrosti. Kao duši trebalo ti je puno više hrabrosti da se rodiš od bilo kojeg čina za kojeg ti misliš da je težak u ovom životu. Stoga samo i pomišljanje da prekineš ovaj život kako bi započela neki novi dovodi te u još težu situaciju, a da toga nisi niti svjesna”.

Osjećala sam energiju koja se sada ovijala oko mene, kao da me mazi i tješi i govori kako će sve biti ok.

“Sve već JE ok, stoga nikako drugačije niti ne može biti!”

Stajala sam tako gledajući prema litici, njezin rub više nije izgledao tako privlačan, moja ideja bila je sada daleko od ovog trenutka i ja jedino što sam željela je zadržati ovaj osjećaj sreće koji me počeo preplavljivati.

“Budi u sebi, obećaj si vjerovati, uzgajaj i održavaj svoju volju poput neke rijetke biljke i vidjet ćeš da će tvoja snaga vrlo brzo pokazati se u svom djelovanju. Tada je bitna upornost i stalni rad, tada će i tvoje akcije ići iz snage, a ne iz straha, a djela će ti biti najbolji pokazatelji da si na dobrom putu. Ne trudi se zapamtiti ovaj trenutak već ga stalno živi, budi svoj najveći učitelj jer boljeg od tebe za tebe niti nema. Dopusti si svoju slobodu i ona će te ispuniti prije nego što si mislila, dopusti si vjeru u svoju snagu i tvoja snaga izrast će u trenutku koji je brži od onog koji poznaješ.. jer to je sve nešto što ti imaš, samo se trebaš prisjetiti.”

Tada sam osjetila energiju kako odlazi, jedan tren me dijelio od panike što će biti kada ode ali onda sam osjetila lagani udarac u grudi.

“TU se usmjeri, na svoj centar, tu usmjeri namjeru da budeš snažna, da se prepoznaš, ne dopusti si da te strahovi preuzimaju već se stalno usmjeravaj na svoju snagu, rješenje će brže doći ukoliko ti uložiš veći trud. Sve će biti super, jer već i je sve super, zapamti….”

I tada je nestala, brže nego što je došla….drveće je još par trenutaka otplelo po zraku nevidljivu pletenicu, a onda se sve smirilo. Čula se samo tišina… oko mene….i tišina u meni… sva pitanja nestala su sa zadnjim pokretom grana, a osmjeh se proširio cijelim mojim tijelom.

I znala sam upravo ono što je rekla… sve je super, nikako drugačije niti ne može biti. A volja da sve raspletem i pokažem si sreću polako je počela ispunjavati moje biće.

 

( Ovo je priča ali njezin glavni lik mogao bi biti bilo tko od nas, bilo tko tko je ikada osjetio toliki mrak unutar sebe da se bojao biti progutan ili odlučio “odustati”)


About the Author

Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i “Nebeski šapat – krugovi”.



Back to Top ↑