priče

Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

0

Sjećanje

Pomičem ruku prema grani koja se njiše ispred mene i razotkrivam pogled, tako poznat, tako nejasan i maglovit, a opet tako topao i bliski. Prelazim na onu stranu pogleda i susrećem se sa svim onim što mi je toliko puta dolazilo, prilazilo i odlazilo, a da mi ništa nije reklo, ništa ostavljalo osim zbunjenosti. Ponekad je i to dovoljno da nas ostavi prazne u ispuni našeg bića.
Sjećanja koja imam na taj pogled sada se pretaču u stvarnost za koju nisam sigurna da li postoji, oblici mijenjanju oblik svake sekunde i što se više približavam shvaćam da se sjećanje gubi, a zamjenjuje je realnost i sada više nisam sigurna što je tu zapravo sjećanje. Prelazak može biti stvarniji od postojanja, sa ove ili one strane. Možda je prelazak ta bit koju tražim, neprestano kruženje u potrazi za sobom, sve tako blizu i ispunjeno prostranstvom.

Kada bi samo na tren ugledala to što tražim možda bi se i sjetila što to točno tražim. Ovako me noge nose putovima koji se sami izabiru, a torba na mojim leđima puni se i prazni po nekoj njenoj logici, ja sa svim tim nemam ništa, baš kao što i priliči takvom putniku, bez početka i cilja.
Misli koje me pri tom prate odraz su mog stanja i zapisuju se u neke prozirne listove koji me okružuju, a koji se nakon toga uredno spremaju u neke prostorne kutije ostavljajući mi tako sjećanje na moju prolaznost.
Kružim tim prostranstvima u ovoj i nekoj drugoj dimenziji nadajući se stalno da je baš ta slijedeća dimenzija za mene, upravo ono što tražim, upravo ono po što su me poslali, … samo se ne mogu sjetiti lica onih koji su me poslali, izmjenjuju se sa mojim životima te pretapaju u sadašnje.. svi oni, sve one, svi «mi» koji su živjeli slali su me stalno na nove putove kako bi pronašla granice njihove/naše/svoje sreće i uvjerila ih da granice ne postoje.

Stojeći sada na vrhu tog proplanka i prelazeći u svoj pogled shvaćam uzaludnost potrage i strast u potrazi samoj, shvaćam što je to što me tjera naprijed, a ujedno i ranjava u potpunosti. Što je to što neda mira mojoj duši i san mom tijelu. Kakva je to energija koja me toliko baca po ovoj i svim ostalim realnostima. Energija znatiželje, energija željna novih iskustva i novih prostranstva, sa nadom da je iza slijedećeg brda sigurno još veće i bolje sunce, sunce koje sa sobom nosi i sve odgovore. Toliko zablude…
Okrećem se sada već duboko u svom novom pogledu i izlazim na trenutak iz svega. Gledam i promatram to dijete, sebe u njemu i taj zanos. Pokušavam dokučiti što je taj zanos i čemu služi, što mi to pokušava cijelo vrijeme reći.
A onda shvaćam. To dijete pjeva, ja pjevam i plešem u tom zanosu. Napokon istina izlazi iz svakog pokreta i svakog mog glasa. Okolna brda tresu se od uzbuđenja pred iskonskom srećom, pred zanosom kojeg nitko i ništa ne može zaustaviti. Pred istinom samom u svoj njezinoj bespotrebnosti.
Jer zanos je zanos za životom, u svim oblicima, svim postojanjima, svim dimenzijama … samo zanos, samo život, .. ništa više i ništa manje.


About the Author

Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i “Nebeski šapat – krugovi”.



Back to Top ↑