priče

Published on June 14th, 2015 | by maja šamarinac

0

Vrtimir

Bilo je već kasno, pred zatvaranje, oko 23 sata obavljali smo one najteže poslove. Kažem najteže jer tada ste već umorni i jedino što želite je otići doma. Dok sam bacao vreće sa smećem susreo sam se s njegovim pogledom, oči tamne poput najtamnije noći, a duboke poput svemira, nisam mogao prestati gledati u taj bezdan. Tada je bljesnuo njegov osmjeh, najbjelji zubi koje sam ikada vidio bili su u suprotnosti s njegovom preplanulom i usudio bih se reći zmazanom kožom. Kosa mu je bila poluduga i pomalo slijepljena, išarana sijedima, nemarno zavezana iza glave.
“Vruće je večeras, zar ne?”, boja njegovog glasa me paralizirala, ali ne u lošem smislu. U trenutku dok je progovorio osjetio sam kroz cijelo tijelo trnce i trenutno opuštanje. Vjerojatno sam izgledao izgubljeno jer me upitao ponovno, osmjeh nije silazio s njegovog lica.
Tek tada sam se prenuo i istinski ga pogledao. Bio je nešto viši od mene, a ja sam se smatrao visokom osobom. Njegova roba bila je stara, na mjestima podrapana. Fleke na robi toliko su se približile jedna drugoj da su ponegdje tvorile neke nove boje. Kraj njega bio je zavežljaj, baš onakav kakav vidite u filmovima ili crtićima, štap na čijem kraju je zavezana vreća.
Mora da sam ponovno ostao stajati jer on je svoje pitanje ponovio i treći put, tada sam ga pogledao u oči. Ona dubina koju sam vidio prvi put sada se pretvorila u neko svjetlucanje i imao sam osjećaj da u očima ima zvijezde koje mi upravo sada nešto govore, morao sam progutati slinu jer trenutno su mi krenule suze, ne od tuge već od nekog ganuća. Sada sam već bio siguran da misli da sam neki poremećen tip te sam uspio protisnuti “Da, da, stvarno je vruće”.
Njegov osmjeh se proširio i oči suzile, kao da ga je nasmijao moj odgovor, ili sam mu ja tako pogubljen bio smiješan. Pomislio sam da bi ja sada njemu nešto trebao reći ali sam shvatio da mi ništa ne pada na pamet pa sam izvalio “Da li ste gladni?”. U tom trenutku poželio sam propasti u zemlju, iskreno ne znam od kuda sam izvukao tu rečenicu niti zašto, ona je samo izašla iz mene. Iako sam vrlo jasno vidio da se radi o beskućniku iz njega je zračila kao neka svjetlost, imao sam osjećaj kao da nekom svetom biću nudim nešto tako prosto kao hranu. I dok su moja razmišljanja išla iz tog smjera u smjer da mora da je kasno i da mi se već počelo priviđati kada buncam o takvim stvarima njegov jednostavni odgovor vratio me u trenutak “Pa zapravo danas nisam ništa pošteno jeo, sada kada to pitate shvaćam da malo i jesam gladan”. Njegov odgovor u kojem se krilo toliko jednostavnosti i iskrenosti ponovno je u meni izazvao suze, jedva sam se suzdržao sada se već ozbiljno brinući za svoje duševno stanje.
“Ako želite ostalo nam je nešto hrane, a uskoro zatvaramo. Tu smo preko puta, imamo catering. Pa eto.. ako želite.. mislim.. ako ste gladni.. ako želite.. možete doći jesti”, tako sam posljednji put zamuckivao u školi na povijesti.
“Hvala, vrlo rado bi nešto pojeo”, sada je podigao štap sa zavežljajem na rame s tolikom jednostavnošću da sam dobio želju da i ja imam jedan takav štap. Mahnuo sam rukom da me slijedi i nastojao pribrati misli.. Možda sam nešto krivo pojeo pa sada buncam, možda imam temperaturu, možda se jednostavno moram naspavati.
Stigli smo do ulaza ispred kojeg su se nalazila dva drvena stola s klupama, pokazao sam mu da tu može sjesti i ušao unutra. Te večeri ostalo je stvarno puno hrane te sam mu napunio dva tanjura sa svim što je bilo u kuhinji. Usput sam ponio jednu pivu, ogledavajući se za desertom, ali toga nije ostalo.
Iznio sam sve van i stavio pred njega na stol. Par trenutaka samo je gledao u to, nisam bio siguran da li razmišlja od čega da počne ili je u šoku od tolike hrane. Podigao je pogled i nasmiješio mi se, a trnci su ponovno prošli mojim tijelom “Ovo je stvarno jako puno hrane”. U tom trenutku počeo sam osjećati neugodu, toliko ljudi u svijetu je gladno, a mi bacamo tako puno hrane. Kada sam počeo raditi u ovom cateringu na početku sam imao velikih problema s takvim mislima, vremenom kao da sam otupio. Ovo je bilo prvi put da sam tako nekom ponudio hranu, ne zato jer mi to nije palo prije na pamet nego zato jer je politika firme bila drugačija, zbog raznih inspekcija hrana se “reciklirala”, drugim riječima bacala i na to se strogo pazilo.
“Da, večeras je ostalo jako puno”, odgovorio sam s osjećajem krivnje u glasu.
“Pa hvala još jednom, ja ću pojesti dio, a ostalo ako smijem ponijeti ću drugima. Znam dosta ljudi koji će biti sretni da mogu nešto pojesti večeras”. Tada je krenuo jesti, a ja sam ponovno gutao slinu nastojeći ne proplakati. Nisam mogao shvatiti o čemu se radi, da li o njegovoj boji glasa ili tim očima ali svaki put kada bi počeo pričati osjećao sam trnce po tijelu i potrebu da plačem, ali da plačem od neke neobične sreće ili ganuća, nisam bio siguran što mi se zapravo dešava.
Ostavio sam ga da pojede u miru i ušao unutra pospremiti. Nakon nekih dvadesetak minuta izašao sam ali njega više nije bilo, na stolu je stajala poruka. “Hvala puno na hrani i u moje ime i u ime drugih. Ovo je mali znak pažnje za vas.” Kraj poruke stajao je mali kamenčić. Uzeo sam kamenčić i trenutno počeo plakati. Kao da svo to suzdržavanje je sada krenulo van i suze su se samo izlijevale iz mene. Sva sreća da sam bio zadnji kod zatvaranja, zaključao sam vrata, ugasio svjetlo, sjeo na klupu i plakao. Osjećao sam kao da mi se tijelo istovremeno i grči i opušta, kao da mi srce želi izletjeti iz prsa, a istovremeno sam od tog svog oslobođenja osjećao nevjerojatno sreću. Prošlo je sigurno sat vremena kada sam krenuo doma, bio sam iscrpljen ali sretan, razmišljao sam o tom neobičnom čovjeku, njegovim očima, njegovom pogledu, čvrsto sam stezao kamenčić u ruci.
Tu noć sam ga sanjao. Bio je velika ptica koja se spustila pred mene i jasnim glasom mi je rekao “Sva mudrost je u prihvaćanju i dijeljenju”; tada je odletjela, a ja sam ponovno plakao.

Prošlo je nekoliko dana i ja nisam prestajao misliti o tom čovjeku, nekoliko puta na dan iznosio sam smeće nadajući se da ću ga sresti. Nakon mjesec dana polako sam gubio nadu i njegov lik prelazio je u sjećanje. Kamenčić sam uvijek nosio sa sobom kao i zapisanu poruku iz sna. To su bile moje amajlije i kada god bi mi došlo teško dotaknuo bi ih u đepu.
Jedne večeri, pred zatvaranje, ponovno sam ostao sam. Došao je. Stao je ispred vrata i pokucao, kada sam se okrenuo iznova sam ostao osupnut tim očima, pogledom, osmjehom, skoro sam počeo skakati od sreće što je tu. On je vjerojatno to i osjetio pa mi se još šire nasmijao, prišao i zagrlio me. Takav zagrljaj nikada nisam doživio. Njegov miris nije bio baš sjajan ali to me nije smetalo, njegov zagrljaj bio je najtopliji ljudski kontakt koji sam ikada doživio, moje cijelo tijelo počelo je treperiti i imao sam osjećaj da sjajim.
Tako smo stajali par trenutaka, a onda se razdvojili, on je i dalje imao osmjeh na licu, a njegov glas kada je progovorio bio je još magičniji nego sam se sjećao. “Bio sam u prolazu pa sam pomislio, možda vam je i večeras ostalo hrane”.
Skoro sam počeo ubrzano pričati koliko sam ga čekao i koliko mi je nedostajao i što sam sanjao nakon susreta s njim, ali uspio sam se iskontrolirati i jednostavno izreći “Da, da, ima hrane, evo vi sjednite, ja ću sada donijeti.” Polako je išetao i sjeo na klupu.
Ponovno sam pokupio sve što je bilo u kuhinji, sada sam znao da će nositi drugima pa sam njemu stavio na tanjur, a sve ostalo potrpao u vrećice, stavio sam i nekoliko piva i sve skupa iznio van na klupe.
“Mnogi su bili jako zahvalni onu večer, a vidim da će i večeras biti sretni. Stvarno lijepo od tebe”, nakon toga pogledao me tim svojim zvjezdanim pogledom i moje srce se ponovno počelo rastvarati. Ovaj put nisam se mogao suzdržati i suze su samo klizile, zatvorio sam oči. On je mirno sjedio, zatvorenih očiju duboko disao, a ja sam plakao. Ako sam mislio da sam prošli put sve isplakao, ovaj put sam se uvjerio da toga ima još i da bi mogao plakati danima. Međutim vrlo brzo neka energija je prošla kroz mene i počeo sam osjećati smirenje. Otvorio sam oči, a on je polako jeo. Bio je u punoj koncentraciji pri tom i nisam ga želio smetati. Imao sam osjećaj kao da razgovara s tom hranom, kao da gledam neki performans svjesnog hranjenja. Bio sam naviknut gledati ljude kako trpaju hranu u sebe i ovo je za mene bio jedan neuobičajen prizor.
Nakon nekog vremena bio je gotov, uredno je na tanjuru složio nož i vilicu te se naslonio. Zamišljeno je gledao negdje u daljinu, čekao sam polako osjećajući strah da će nestati, da ga više nikada neću vidjeti. Stoga sam željan njegovog društva upitao “Odakle ste?”.
Nekoliko trenutaka je šutio, a onda me pogledao “Od nikuda. Moje postojanje zabilježeno je u svaki trenutak. Stoga sam sada i odavde.”
To nije bio odgovor koji sam očekivao, iako nisam bio siguran što sam očekivao. Nisam bio siguran niti da razumijem što je upravo rekao.
“Da li već dugo ovako živite?”, nisam ništa pametnije mogao smisliti, a silno sam želio da ostane.
“Ne. Samo neko vrijeme, za probu”, sada mu se lice lagano razvuklo u osmjeh.
“Kako mislite za probu?”, mislio sam da sam krivo čuo.
“Tako, za probu, da mogu vidjeti i osjetiti kako je to biti lutalicom”, njegov osmjeh sada se proširio i ponovno sam vidio zvijezde u njemu.
“Znači vi ne bi trebali ovako živjeti, ali želite?”, imao sam osjećaj da postavljam glupa pitanja ali morao sam pitati i dalje.
“Da”
Sjedio sam i razmišljao. Da li je uredu da ga onda dalje ispitujem, možda je na nekom istraživanju, možda je to sve neki projekt koji je tajna. Ali želio sam dalje njegovo društvo i morao sam nastaviti ispitivati.
“Smijem li znati kako vam je ime? Ja sam Vedran.”
“Vrtimir”
“Molim?”
“Ime mi je Vrtimir”
Bio sam siguran da nikada nisam čuo takvo ime. Ali sam i za par trenutaka bio siguran da je to najidealnije ime za njega.
“Sam sam ga izabrao kada sam stigao, kada sam izabrao ovdje i sada”. Njegovi odgovori su me sve više zbunjivali i sada se to moglo očitovati na njegovom licu. Kao da se počeo zabavljati. Međutim zvijezde u njegovim očima toliko su sjale da sam osjećao čistu ljubav u njegovom prisustvu. Takvu ljubav siguran sam nikada prije nisam osjetio.
“Da, ljubav je precijenjena na način na koji ju ljudi doživljavaju”.
To je bio trenutak kada sam naglo uspravan sjeo i kada mi se vilica vjerojatno do poda spustila, on je čitao moje misli!!!!
“Ne, ja ne čitam misli, ja ih gledam, a onda ti dalje šaljem svoje slike kroz energiju, tvoj mozak tu energiju onda pretvori u rečenicu”.
Bio sam u šoku. Samo sam sjedio, piljio u njega i mislim da sam se malo i uštipnuo, glavom mi je prošla misao da možda sanjam.
“Pitanje je.. koja je razlika između sna i jave. Razlika je što javu percipiraš na drugačiji način od sna. San puštaš da se dogodi, a javu pokušavaš kontrolirati.”
I dalje sam sjedio u šoku i buljio u njega.
“Ok, probaj sada izaći iz šoka i prihvatiti, tako će ti biti lakše”, sada se naslonio i ozbiljno me gledao. U tom trenutku nisam vidio zvijezde u njegovim očima nego duboki bezdan koji kao da me gutao i preplavljivao, osjećao sam ugodu i smirenje kako obuzimaju moje tijelo.
“Nisam siguran što da mislim o svemu ovome, što da mislim o vama”, ovo su bile moje prve riječi, potpuno nepovezane jer zapravo u sebi sam polako počeo osjećati što bi mogao misliti o njemu.
“Tražio si, dobio si. Tražio si smisao života, tražio si neku dublju sliku stvarnosti, to si svaki dan molio zadnjih godinu dana, zar ne?”, njegov glas vibrirao je između nas, imao sam osjećaj kao da ga upijam cijelim tijelom.
“Da, jesam..”, to sam nekako procijedio, kao da sam ponovno gubio moć govora.
“I onda sam pomislio da bi bilo zgodno da ti dođem to pokazati, a usput da malo razgledam uokolo”. Imao sam osjećaj da vidim neki sjaj oko njega, vjerojatno mi se pričinjava pomislio sam.
“Ne, ne pričinjava ti se. Sada kada sam ti se razotkrio moja svjesnost se širi i uskoro ću morati napustiti ovo tijelo, svjesnost će ga prerasti”.
“Misliš umrijet ćeš??”, bio sam u šoku, pa taman smo se sreli.
Lagano se nasmiješio, oči su ponovno bile zvjezdaste “Nisam se niti rodio, pa ne mogu niti umrijeti. Samo ću napustiti ovu materiju, ovo tijelo.”
“Ne razumijem”, osjećao sam da mi se grlo steže i da ću uskoro ponovno početi plakati, osjećao sam se kao malo dijete kojem oduzimaju njegovu najdražu igračku.
“Nećeš me izgubiti, od tvog rođenja sam uz tebe, cijeli ovaj život bit ću ti pomoć. Sada kada znaš da sam stvaran možda me i više počneš doživljavati”, tijelo mu je protresao smijeh.
“Kako to misliš? Ništa ne razumijem..”, sada mi je i glas već bio plačan.
“Sjeti se.. probaj osjetiti u sebi.. sjeti se svih trenutaka kada si osjećao kao da nisi sam, kada si osjećao da te prati neka luda sreća, da ti se stvari samo dešavaju, kao da ti netko pomaže. Sjeti se u djetinjstvu da si me vidio, ali si prestao pričati sa mnom nakon što su ti roditelji rekli da pored tebe nema nikoga. Sjeti se kako si zaboravio onda na mene i kako me nakon nekog vremena više nisi vidio. Ali ja sam uvijek bio tu, prisutan, uz tebe, kročio sam svaki tvoj korak. Prihvati svoje sjećanje.”
Dok je govorio u mom umu počele su se rojiti slike, mutno sam vidio obrise kraj svog kreveta, sjetio sam se kako sam pričao s nekim i kako je mama ušla u sobu i rekla da je bolje da se igram s autićima. Sjećam se kako me je u prvom razredu napao jedan veći dječak i kako sam se uspio obraniti tako da sam ga jako odgurnuo, nikako mi nije bilo jasno od kuda mi je došla takva snaga u tom trenutku. Njemu nije bilo ništa ali mi više nije prijetio. Sjetio sam se slike kako u školi odgovaram na ploči i kako molim da mi netko pomogne i kako mi se odgovori samo javljaju u glavi. Sjetio sam se kako sam znao biti usamljen i kako sam ponekad imao osjećaj da me netko grli. Uvijek sam mislio da sam možda postao mentalno nestabilan. Kako sam odrastao takvih situacija je bilo sve manje..
“Rastao si i tvoj um je počeo kontrolirati tvoj sistem. Postao si praktičan kao i mnogi pa si pomislio da ako shvatiš smisao života da ćeš shvatiti i vlastiti smisao.”
“Da..”, sjedio sam sada opušteno kraj njega. I dalje mi nije bilo previše jasno tko je on, nije mi bilo jasno umom, ali unutar sebe sam ga prepoznavao, unutar sebe sam ga beskrajno volio.
“Smisao ne možeš pronaći tražeći životne odgovore. Smisao možeš shvatiti prihvaćajući sebe”, dok je to govorio osjetio sam neku toplinu u predjelu prsa, kao da se nešto toplo razlijeva mojim tijelom.
“Kako da to postignem? Kako da se prihvatim kada ne znam tko sam?”
“Nećeš niti znati tko si dok se ne prihvatiš”, ponovno je lagani smijeh protresao njegovo tijelo.
Sjedio sam i šutio. Duboko u sebi shvaćao sam što govori, ali moj um odbijao je takvu logiku.
“Tvoj um je poput malog djeteta kojeg su postavili na direktorsko mjesto. Bit će važan i nesposoban i pretjerano zaigran i pun informacija, ali ne onih korisnih već onih od kojih sam zakuha. Stoga davanje odluke njemu u to što vjeruješ ili ne vjeruješ nije previše korisno. To prepusti svojim osjećajima koji ti kroz intuiciju najbolje govore. Prepusti svom biću da se manifestira kroz ovo tijelo, dopusti svim svojim dijelovima da žive harmoniju i cjelinu. Tada ćeš lakše shvatiti zašto si tu, tada ćeš to osjećati i prihvaćati, djelovati u skladu s tim.”, njegov glas bio je poput lagane pjesmice, dok je govorio mogao sam čuti melodiju.
Sjedio sam upijajući njegove riječi, one kao da su budile moje tijelo, kao da su ga vračale u život.
Zatvorio sam oči i naslonio se, osjećao sam vjetrić kako struji mojim licem i usmjerio se na disanje. Kao da sam oduvijek znao što trebam raditi samo si to nisam dopuštao. Svakim trenutkom tonuo sam sve više i više u sebe, a istovremeno moja svjesnost se širila, mogao sam osjetiti svoje fizičko tijelo i svoju energiju, mogao sam osjetiti kao da su svi odgovori u meni, samo je na meni kojim redom i kada ću ih spoznavati.
“Upravo tako”, njegov odgovor čuo sam na neki drugačiji način, a njegov lagani smijeh kao da je iščezavao. Otvorio sam oči. Nije ga bilo. Okretao sam se uokolo sebe, nije ga bilo. Ali smijeh je i dalje iščezavao, jasno sam to čuo.
“Prihvati se, dijeli”, to je bilo posljednje što sam čuo, nakon toga osjetio sam da ga više nema. Vrlo jasno kroz svoje tijelo osjetio sam da ga više nikada neću vidjeti.. ali i da je vječno uz mene. Ista energija koju sam kraj sebe osjećao cijelog svog života sada se slila u sjećanje na njegov lik, te zvjezdane oči, taj glas, sve to pratilo me cijelog života. Ali ja sam slabo slušao, slabo obraćao pažnju, slabo vjerovao svojim osjetilima.
Naslonio sam se polagano dišući. Moj um se pripremao na monolog ali sam ga ja zaustavio. Shvatio sam da je na meni odluka i da je upravo donosim. Odlučio sam se za prihvaćanje, odlučio sam se za prepuštanje, odlučio sam se za život.

Od tog dana više ga nisam sreo, nisam ga baš niti jasno čuo ali njegovu prisutnost osjećao sam uvijek. Ona se protezala kroz osmjeh prodavačice, kroz vrisku djeteta u parku, kroz pjev ptica, kroz moje suze, kroz predivan sunčan dan. Osjećao sam neizmjernu radost i ispunjenje, pa čak i kada mi je bilo teško i kada sam plakao. Prihvaćao sam i sebe i sve trenutke, prihvaćao sam život i moje iskustvo u njemu. Znao sam da ću ga jednom ponovno sresti i tada sam mu želio reći da sam živio, da sam osjećao, da sam prihvaćao.. i shvatio.

 

 

(Foto: epSos.de)


About the Author

Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i “Nebeski šapat – krugovi”.



Back to Top ↑