priče

    Published on July 3rd, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Buđenje

    Bio je posljednji jesenski dan, listovi su počeli svoj ples sa vjetrom dok se sunce istovremeno šepurilo ne bili zagrijalo zrak koji se sve više i više hladio. Obukavši jaknu izašla sam na put i krenula prema plaži. Što sam joj se više približavala u nosnice mi se uvlačio onaj poznati miris, a usta su počela osjećati sol. Kako predivan osjećaj, pun prepuštanja svijetu i svemu što nas okružuje.
    Dani su prolazili i ja sam sve manje mislila na događaj koji je uzdrmao moju stvarnost. Još su ostale samo slike u tragovima koje su ponekad ispunjavale moj um, ne dajući mi slobodu. Shvatila sam da što im se više opirem one dolaze u sve većim naletima pa sam im odlučila dati slobodan prolaz, neka idu, neka prolaze i vesele se. Valjda će onda što prije otići – tako je i bilo. Osjećala sam da mi se umom počinje sve više i više širiti sloboda i da ja ponovo počinjem biti gospodar. Kako ironično; ja sam oduvijek mrzila one koji gospodare, a nisam shvaćala da je jako bitno naučiti gospodariti, kako ćeš inače voditi sebe kroz ovaj život?

    Valovi su me dočekali zapljuskujući obalu svojom energijom. Ta iskonska snaga davala im je veličanstvenost i strahopoštovanje. Imala sam u tom trenutku osjećaj kao da su oni svjesni toga i da se sada još više šire pokazujući svu svoju raskoš.
    Sjela sam u još topli pijesak pokušavajući gurnuti nožne prste duboko unutra. Osjećala sam kako se u tom pijesku, u njegovoj unutrašnjosti osjeća toplina koju sam sada toliko trebala; kada bi barem mogla dodirnuti Sunce, mislim da bi me ono sada jedino moglo zagrijati.
    Sjetila sam se riječi koje mi je službenica na šalteru za predaju osobnih stvari taj dan uputila «Nemojte se brinuti, njemu je sada sigurno bolje nego nama». Glavom mi je prošla misao o ljubomori, vjerojatno se barem na trenutak tako osjećaju svi oni koji izgube svoje bližnje – ljubomorno. Jer njima je sada dobro, a mi ovdje patimo. Pa na što su mislili dok su umirali.

    Mislim da nakon nečije smrti prolaziš neku cestu do svoje osobne škole. Od neprihvaćanja, do ljutnje, bijesa, pa otpuštanja i prepuštanja, tješenja svih oko sebe samo kako bi te ostavili na miru i prestali žaliti; počneš osjećati potrebu za smijehom samo kako bi svi pomislili da si dobro. I onda postaneš dobro. Jednostavno te život poveze u svojem vagonu dalje i ti trenuci ostanu samo u tvom sjećanju. Nešto što uvijek kada imaš želju možeš izvaditi na površinu i promatrati.

    Danas je bio prvi dan kada sam osjećala tu slobodu. Osjećaji koje sam imala bili su mješavina praznine i iskonske sreće; još samo nisam otkrila zbog čega sam bila toliko sretna. Ali znam da je sreća dolazila u naletima i da ju nisam mogla zadržati koliko god se trudila. Moj um mi je poslao obavijest da je neprimjereno biti sretan u ovoj teškoj situaciji, a tko sam ja da se suprotstavim svojem umu, pa valjda on zna najbolje, ipak se on školovao i zna sva društvena pravila. Ali danas je dobio otkaz. Nisam bila sretna sa njegovim djelovanjem i odlučila sam uzeti novog zaposlenika. Na oglas se prvo javila moja duša i odlučila sam joj dati priliku. Tada sam dobila poriv krenuti prema plaži.

    Dan je polako prolazio,  a ja sam ostavljala sve veću i veću udubinu u pijesku. Nisam još bila sigurna zašto toliko imam potrebu sjediti na tom sada već mlakom pijesku ali osjećala sam da se nikako ne smijem maknuti odavde. Te znakove slala je moja duša, a pošto joj je ovo bio prvi dan na poslu odlučila sam joj dati šansu.

    U jednom trenutku učinilo mi se da sa desne strane mi prilazi neka osoba, ali kada sam se okrenula nije bilo nikoga, pomislih da je vjerojatno od sjene galeba koji je preletio zaputivši se na pučinu, u potragu za nekim obrokom.
    Razmišljajući o galebu i njegovom potrebom za opstankom osjetila sam nečiju prisutnost jače nego ikada. Okretala sam se na sve strane ali nije bilo nikoga. Prisutnost je bila sve jača i jača i sada sam već bila sigurna da je netko kraj mene. Nisam bila previše upućena u te stvari ali koliko sam čitala duša se nikako ne može pojaviti mimo tebe. Ali možda je ovo neka čudna duša, možda sam napravila neki veliki propust pa me sada došla osobno upozoriti. Um mi se ponovo javio, a tijelom se počela širiti panika, dok su se osjećaji smirivali i počeli reagirati na nešto što je bilo tako poznato, tako blisko.

    U jednom trenutku vidjela sam njegov lik u potpunosti. Isti onakav kakav je bio za vrijeme života, ponosan, stasit, pomalo raščupane kose. Stajao je mirno ispred mene, a iz njega je zračila nevjerojatna količina ljubavi. Osjećala sam se kao u snu, moje tijelo je znalo da je budno, ali moji osjećaji odveli su me do ekstaze. Um se sam povukao, valjda je shvatio da je ovo previše značajan trenutak i da bi bilo šteta pokvariti nešto što ću pamtiti cijeli život.

    Nije puno pričao, samo je stajao i smiješio se, zapljuskujući me ogromnim količinama ljubavi. Stajala sam u zanosu gledajući tu mirnoću i prisjećajući se djetinjstva. Znao me je nositi na svojim golemim ramenima omogućavajući mi u tim trenucima da gledam svijet oko sebe iz neke više perspektive, to mi je davalo ogromno samopouzdanje.
    Sada je stajao ispred mene, dajući mi ponovno neke nove poglede na ovaj i onaj svijet. Do mene su počele dolaziti misli koje mi je slao. Nije to bilo nešto određeno ali je bilo ispunjeno ljubavlju i sigurnošću. Pokušavao mi je objasniti svoju sreću i reći mi kako bi moja sreća trebala biti barem jednaka njegovoj, ako ne i veća. I zbog njega i zbog sebe. Zbog njega jer je krenuo kući, a zbog sebe jer sam ostajala u ovom svijetu koji daje toliko prilika za život, život u samoj svojoj punini.

    Polako sam osjećala da nestaje, njegov lik odlazio je sa vjetrom. Posljednji osmjeh i obraćanje – budi ljubav!
    U tom trenutku znala sam da moj život više nikada neće biti isti. Njegova smrt otvorila je neka sasvim nova vrata, dajući mi sjećanje na dom i pokazujući mi svijet u kojem sam ostala. Osjećajući u sebi puninu ljubavi kao nikada do sada polako sam ustala iz sada već hladnog pijeska. Krenula sam prema svjetlima koja su se polako počela paliti na obližnjim kućama kao da pozdravljaju sumrak.

    Osjećala sam se živom i osjećala sam radost zbog toga. Neizmjerna bol zbog očeve smrti prelila se u radost postojanja. Usklik koji je sasvim sam izašao iz mene pozdravio je novu mene i ljubav koja se u meni rodila. Bila sam «ja», više nego ikad do sad.


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook