priče

    Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Izbacivanje ludila

    Prolazim kroz svijetla koja svojim sjajem osvjetljavaju sve moje poruke, sve moje unutarnje zapise. Puštam ih da ih rasvjetljavaju, možda ih onda i ja budem jasnije vidjela. Osjećaji koji pri tom naviru dokazuju mi vlastito postojanje, ono nestalno kao i ono stalno koje stalno pokušavam izbjeći misleći kako ću se na taj način provući kroz ovaj otvor koji većina zove život.
    Želeći stranputicom srećem strašilo, neumoljivo me podsjeća na mene, toliko tužno i uzbuđeno u istom trenutku. Pokušava na svoje lice postaviti ozbiljnost, a mrtve oči se smiju istovremeno odašiljući poruku svima koji se približe «ova zona nije dovoljno ispitana, pa samim tim nije dovoljno niti sigurna, približavate se na vlastitu odgovornost».
    To bi trebalo pisati na svima nama, svi bi trebali nositi takve majice kako bi se unaprijed upozorili svi mogući putnici (ne)namjernici u našim blizinama.

    Svaki trenutak je vječnost kao i vječnost sama, stoga uzalud pokušavam vidjeti preko svojih cipela tražeći put kojima se kreču. Okrećem se iza sebe u nastojanju da barem analiziram tragove ali onda vidim da ih je vjetar već izbrisao, osluškujem njegov veseli smijeh dok se udaljava u krošnjama drveća, uvijek sam ga smatrala nepouzdanim, dolazi i odlazi kada želi.
    Misli izbacujem, a one se uporno vračaju, to je neka prirodna igra koju igramo sa sobom pa prihvaćam pravila ove dimenzije. Samo što trenutno sve misli pakiram u kuglice i šaljem po svijetu. Kraj svake sam postavila svoju adresu u nadi da će mi neki slučajni prolaznik poslati rješenje kada ju izanalizira i shvati, to bi mi trenutno puno značilo i on bi bio moj junak. Potpuni prolazni junak. Moja misao pretočena u požudu.

    Prirodni tijek stvari nosi me niz rijeku, tu i tamo zamahnem veslom i odgurnem od kamenja koje se previše približi mom brodu. Kapetan pali sirenu prije svakog većeg brzaca ali ja ju svaki put prečujem dopuštajući rijeci da radi samnom što želi, kasnije i u tome vidim čari, onoliko koliko želim. A potrebe su velike, potrebe za čarima i čarolijama.

    Kaos kojem se ponekad približavamo samo nas još više oživljuje, inače bi plutali poredani jedni pored drugih u potpunoj dosadi. Tako da mu zapravo trebamo zahvaliti – kaosu, i naučiti, sve ono što nismo do sad naučili, sve ono što smo željeli preskočiti. Priroda stvari uvijek se pobrine da naši životni tokovi ne budu previše ravni, previše dosadni, previše premali i premalo preveliki kako ne bi previše plutali, kako bi puno veslali pitajući se zašto tako sporo idemo kada je kraj nas rijeka tako brza.


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook