priče

    Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Mali noćni razgovori

    Jesen je donijela dane pune neke sumornosti, nekog sivila koje se polako uvlačilo u svaki dio mojeg bića. Pokazivalo mi je moje nepostojanje u svoj njegovoj postojanosti. Pokazivalo mi je onaj dio mene koji toliko dugo nisam mogla niti željela vidjeti, prihvatiti.
    Sada suočena i bez mogućnosti izbora plakala sam kraj otvorenog prozora već satima bez prestanka. Iz mene je izlazila tuga cijelog svijeta i pomislila sam ako uskoro ne prestane od mene neće ostati ništa, osim možda neke lokvice na podu, koja će presijavajući se na jesenskom suncu odavati dojam da je ovdje netko nekada bio.
    Jednom sam čitala da je plakanje dobro i od uvijek sam voljela to stanje pročišćenja. Ali ono je uvijek bilo nekako čisto i točno sam znala što se iza njega krije. Ovaj put je bilo drugačije, nekako tamnije i strašnije. Ono što ne znamo plaši nas, a ovaj put ja nisam znala, barem ne točno što se krije iza mog plača. Kakva to teška bol želi izaći napolje i s čim se to ja moram suočiti.

    I tako su prolazili sati, a ja se nisam micala od tog prozora. Polako je dan prelazio u svoju suprotnost i u mene se počela uvlačiti tjeskoba. Pomislila sam kako ne želim dočekati noć u ovom stanju jer … noć je noć, sa svim svojim ljepotama ona donosi i ono nešto zbog čega je svaka tuga još tužnija, a svaka usamljenost još usamljenija.
    Počela sam s pozitivnim razmišljanjem, tako barem sve knjige govore, svi veliki umovi – mislite pozitivno. Počela sam s nabrajanjem svega oko sebe kako bi se zahvalila svemu što me okružuje. Tako barem kažu – „prvo načelo je zahvalnost“. Vrijeme je prolazilo ali taktika nije djelovala, moja nada odlazila je s mojim bezuspješnim djelovanjem.

    Okrenula sam se svojem liku u ogledalu i rekla mu da se nasmiješi. Pojavilo se nešto na licu što bi možda trebao biti osmjeh. Odustala sam odmah, nema smisla pokušavati na silu izazvati smiješak na licu koje na neki čudan morbidan način želi plakati, želi nestati od plača. Pustila sam ga. Pustila sam lice da plače, i sebe da plače kroz njega, pustila sam energije da izlaze iz mene i pozdravila noć što mi se nasmiješila kroz otvoren prozor. Ona mi je trenutno bila jedini prijatelj i suputnik, pomislila sam kako je bolje prepustiti joj se nego krenuti u borbu.

    Tu noć sam shvatila mnoge stvari. Shvatila sam da tuga može biti tužna samo onoliko koliko joj mi to dopustimo. Shvatila sam da plač pročišćuje samo onoliko koliko mu mi to dozvolimo. Kroz naše razdoblje „mraka“ dešava se sve ono što želimo, sva naša prihvaćanja dolaze do one točke koju mi odredimo. Prihvaćanje vlastitih misli i djela, prihvaćanje sebe kroz njih životni je posao i nema određenog vremenskog razdoblja kada bi ga trebali završiti. Onog trenutka kada u potpunosti prihvatimo svoj život nestajemo. Naš posao je gotov i mi idemo dalje. Prihvaćanje vlastita života i sebe u njemu nešto je što radimo stalno za vrijeme boravka u tijelu koje smo trenutno izabrali. I što se više spajamo s njim, što više mislimo da smo mi to tijelo to nam je teže prihvatiti ga jer smo više spojeni sa svim „nesavršenostima“ koje mislimo da posjedujemo.

    Kada smo mali pokušavamo shvatiti ovaj život, taman dok mislimo da smo nešto shvatili, barem djelić, dobijemo nove „životne“ zadatke i tako u krug. Onda u nekom trenutku dignemo ruke od svega i pustimo život da nas nosi. Pa se opet predomislimo i pokušavamo uzeti stvari u svoje ruke. I tako u krug. Vječita pomalo ljuta djeca. Samo nikada nismo sigurni na koga bi se trebali ljutiti, na sebe, svijet oko nas ili Boga, onoga kojeg ili stalno spominjemo ili ga se sjetimo u trenutku kada nekoga treba „kriviti“ za sve što nam se dešava u životu. Jer „nije pošteno“. Uvijek nije pošteno, iz naše perspektive uvijek je nešto trebalo biti drugačije i više prilagođeno nama i našim potrebama. Pa zar nismo mi ti koji trebaju živjeti „ovaj“ život, zar ne bi onda on trebao više biti prilagođen nama, zašto se mi toliko trebamo prilagođavati njemu. Reče mali čovjek na ovoj čudnoj planeti i ostane živ. Jer nema izbora. Jer je tamo negdje davno već sve odlučio.

    Epilog ove „noćne“ drame bio je razgovor s bićima Svjetla, s bićima toliko udaljenima od naših problema, a toliko bliskima našoj svijesti, bićima koja imaju sve odgovore jer su iznad ove materije, daleko od svega što nas okružuje i s čim se borimo tijekom života.
    Ta bića dala su mi nekoliko jednostavnih pravila i učinila da moja noć postane najsvjetliji dan koji sam u zadnje vrijeme imala. Ona su rekla …

    …….
    Postoji / diši / osjećaj / izreci

    – postoji – zamisli da si cvijet u polju i da postojiš, to je tvoj jedini zadatak. A sada taj zadatak sprovodi svaki dan, barem pola sata. Sjedni ili legni i samo postoji. Jedino što trebaš je misliti na sebe i svoje postojanje. Budi svjestan svoga tijela, svakog njegovog vanjskog i unutrašnjeg predjela, idi po svim dijelovima, pozdravi ih i postoji.

    – diši – pokušaj kroz dan biti maksimalno svjestan svog disanja. Ono je tu prisutno razmišljao o njemu ili ne ali ako ga osvijestiš osvijestit ćeš i svoj život u ovom tijelu, jer bez disanja ovo tijelo ne bi funkcioniralo, disanje te na neki način spaja s tijelom. Zato tijekom dana u različitim situacijama razmišljaj o svom disanju, budi svoje disanje.

    – osjećaj – osjećaj sebe, svoje emocije, svoje misli. Tijekom dana u različitim situacijama samo se osjećaj. Bez obzira u kojem stanju bio osjećaj to stanje. Zastani u nekom trenutku, kao da stisneš pauzu na filmu i osjećaj sebe u toj sceni. Sve ono što ti jesi. Na taj način shvatit ćeš bolje što si i rasvijetliti zašto radiš ono što radiš.

    izreci – barem jednom na dan izreci si istinu u samoći. O bilo čemu, nađi temu i sam sebi reci istinu o tome. Nemoj prestati iznositi istinu dok nisi izrekao i najmanju misao o toj temi. Možeš pismeno ili usmeno, pred ogledalom ili pred nekim drvetom, jedino je bitno da si kažeš sve, apsolutno sve o toj temi. Istinu i ništa više.
    …….

    Nakon svega što sam čula od njih osjetila sam olakšanje. Ne zato što sam došla do nekog rješenja, nego zato što sam shvatila da i u najvećoj samoći netko uvijek brine o nama, željeli mi to ili ne. To saznanje dalo mi je ipak poticaj da pogledam u sebe i prođem po svim točkama koje su oni iznijeli.
    Ali niti vrhunsko znanje ne znači ništa ukoliko ga ne koristimo. Ništa nam ne znače riječi na papiru, sve dok ne uđu u nas i postanu dio nas, dio naše nutrine i naše svakodnevice. Sve dok ne postanemo ono o čemu oni govore – ljudi koji barem pokušavaju shvatiti sebe kako bi shvatili svijet oko sebe i kako bi se oduševili s njim. Jer kažu „oni“ da je svijet vrijedan čuđenja i divljenja, a tko sam ja da im se suprotstavljam. Tek kada se potrudim shvatiti sebe, život u meni i oko mene mogu reći da li su u pravu, do tada samo ću im vjerovati, a i to je bolje od onog dana koji se pretvorio u noć koji se pretvorio u dan s puno boljim izlaskom sunca nego što sam ga ikada prije vidjela.

     

     

     


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook