priče

    Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Ona

    Ugledavši kuću vidim promjenu koja se stvorila tokom vremena u meni. Više nije tako svijetla i radosna, sada je samo ono što jest – kuća. Ista u kojoj sam provela djetinjstvo, okružena komadima drveta što su se u majčinim rukama pretvarali u figure. Dajući im život imala je osjećaj kao da živi svoj. Zatvorena među zidovima živjela je putovanja i susrete, živjela je sve ono o čemu je sanjala. Ali kroz svoje lutke, kroz ljude od drveta. Kroz dijelove nekog odbačenog štapa koji je sa samo par poteza poprimio oblik čamca. Onog istog u kojem je ona kasnije prelazila rijeku i hodajući kroz svoje snove dolazila do svih onih mjesta i gradova kojima se toliko radovala.

    Njezino postojanje obilježile su te lutke, tako žive i tako tople. Svaki komad drveta u njima pričao je priču koju su drugi čekali čuti. Njihova siječanja bila su pohranjena za sve kasnije naraštaje. I čuvale su povijest.

    Stajala sam na dovratku gledajući ta vrata kroz koja sam tisuću puta prolazila na svom putu u školu. Svaki odlazak u tim je trenucima izgledao kao rastanak. Sve ono što se odigravalo izvan te kuće bilo je za mene bolno i strano, odvodilo me od meni jedinog toplog i sigurnog mjesta. I od nje. Nje koja je u tom trenutku za mene predstavljala – sve. I mamu i onu koja me štiti, i onu koja me shvaća, i onu koja mi vjeruje.
    Sve moje priče koje sam joj uputila dobile su razumijevanje sa njene strane. Nijemo mahanje glavom i topli pogled u tim trenucima služili su mi kao svjetionik u oluji. Dok se moje biće razbijalo na okolno kamenje, moja duša je našla utočište u njoj. Tako velikoj i tako toploj. Majčinskoj.

    Godinama kasnije pokušavala sam pronaći to isto u još nekome. Stalno sam joj se vračala, to je za mene bilo poput najsvjetlijeg kristala kojem se ne može odoljeti, mora ga se pogledati, dotaknuti. Budila je u meni nešto više, nešto što čak nisam riječima mogla opisati.

    Kada je moj terapeut prvi put spomenuo nju osjećala sam da se počinje urušavati. Godinama sam izbjegavala to pitanje znajući da kada jednog dana bude postavljeno, da će početi. Raspadanje svega onog što sam tako pažljivo gradila znajući već puno prije u stanicama svoga biča da ta građevina ima loše temelje.
    Raspoznala sam još prije taj raspad, davnim jutrom kada sam je zatekla povijenu nad jednim od svojih drvenih kipova i kada sam u njezinom nijemom klimanju glave otkrila još nešto. To nije bilo nešto novo, to je bilo prisutno cijelo vrijeme, samo ja nisam znala, a niti željela to vidjeti. Nijemo kimanje glave sadržavalo je nezainteresiranost. Bilo je omotano prazninom, tupošću za sve osim za taj kip i ono što je ona trenutno radila.
    Bol je bila golema. Toliko golema da se brzo povukla u moje biće ne dopuštajući nikome da je vidi, a najmanje meni. Previše strašno, previše … i u trenutku kada drugog izbora nije bilo. Moje biće je najprije moralo naći alternativu kako bi si dopustilo pogledati što se to u njemu skrilo, što se to boji izaći napolje.

    Godine su prošle kako sam otišla od nje. To nije bio bijeg, to je bilo traženje puta. Morala sam se negdje smjestiti kako bi dopustila strahu i istini da izađu.
    Ali ni to nije bilo dovoljno. Godine su prošle i na tom novom putu, a da nisam uspijevala naći hrabrost za to. Bojala sam se da neću znati što ću sa tim, ne bi podnijela prisustvo nečega tako strašnog i bolnog u svojoj blizini. Morala sam čekati trenutak kada ću moći to pogledati i ostaviti. Mislila sam da nikada neće doći taj trenutak.
    Moje biče već se pomirilo sa tim da će zauvijek teturati u ovom životu živeći u nekom praznom prostoru, gdje istina ne smije izaći, a gdje su laži nešto što se samo tako naziva, a zapravo je to život u potpunosti.
    Kako drugačije nazvati sve te godine.

    Stojeći sada u dovratku i gledajući je osjećam snagu. Nikada nisam mislila da ću se osjećati tako moćno, tako prožeto u punini svoga bića. Kada je krenulo van izašlo je vrlo brzo i snažno, ostavljajući prostor za sve ono novo što sam bila spremna prihvatiti. Svu ljubav koja me čekala. Prvih dana voljela sam se vjerojatno kako me nitko nikada nije volio. Osjećala sam da moram ispuniti sve te prostore i ne dopustiti niti najmanju mogućnost da uđe nešto drugo osim ljubavi. Toliko mi je trebala. Osjećala sam kako ulazi i hranila se njome.

    Prvi dani bili su kao u snu. Prožeti samo ljubavlju, onom univerzalnom, onom o kojoj sam čitala u tolikim knjigama. Znala sam da je ima dosta, punila sam se osjećajući kako ću se preliti kada se ispunim i kako će ona dalje teći po svima oko mene. Veselila sam se tome, zaslužila sam to nakon toliko godina vlastitog zatvora.
    Ali niti u jednom trenutku nisam je mrzila. Svakim trenutkom pokušaja da je shvatim približavala sam se sebi, onoj koja mi je toliko trebala, onoj koja me sve ove godine i čuvala, da ne izludim, da ne poludim i potpuno nestanem u svom prostoru.

    Sada sam je gledala i osjećala ljubav. Ali to nije bila ona ista, dječja ljubav s kojom sam odrasla. To je bila ljubav prema duši. To je bilo sažaljenje pomiješano sa ljubavlju, i sreća i zanos. Imala sam sreće rasti kraj nje. Sve ono što me učila i sve ono što mi je prenosila bila je ta nijema tišina. Koliko mi je trebalo vremena da ju shvatim, da ju prihvatim. Sada znam da ja ne bi bila ovo što jesam da nije bilo nje. I zbog toga moja zahvalnost prelazi mogućnost opisivanja.
    Dajem joj poljubac i smiješim se njezinim očima. Ovaj put me gleda, kao da prepoznaje da sam napokon shvatila. Osjećam neko čestitanje, smiješak je ovaj put iskren, razlijeva se po mojoj unutrašnjosti i hrani me. Što bi dala da sam to mogla osjetiti kao dijete .. ali tada nisam bila spremna.

    Odlazim iz kuće koracima pokušavajući uhvatiti trenutak. Onaj neuhvatljivi sastavni dio našeg postojanja. Radost, zahvalnost i sreća ostaju u tim mojim koracima. Neka samo trenutku poznata sila vodi me dalje dajući mi uvid.
    Znam da sam ovaj put ostavila iza sebe sve ono što je trebalo biti ostavljeno. Polagano i tiho opraštam se sa svim. Iako ću doći ponovo znam da više nikada osjećaji neće biti isti. Doći će neki novi, neki koji će u tom trenutku zavrijediti moju pažnju.
    Probila sam opnu i više ne postoji mogućnost da zaglavim. Struja koja teče i koja me nosi ista je ona sa kojom sam došla u ovaj život. Ista ona sa kojom ću otići.


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook