priče

    Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Pomak ruke

    Lagano se približavala kući gledajući posljednje pahulje kako plešu svoj ples sa vjetrom. Jučer su rekli da se približava zatopljenje i ona mu se iskreno radovala. Dosta je bilo ove zime i hladnoće, njeno tijelo zaželjelo se sunca i veselja koje ono donosi.
    Pogled joj se zadržao na drvetu što je ponosno stajalo pored puta, nešto je čudno bilo u tom drvetu, nešto magično i pomalo zastrašujuće, čisto zato što je nepoznato.
    Koliko nam toga promakne pomisli, samo zato što se ne usudimo to ispitati.
    Ovaj put odlučila je savladati svoj strah i hrabro se zaputila prema tom sve čudnijem drvetu. Ovaj put znatiželja je prevladala, njene misli gubile su se u ljepoti svakim njenim korakom. Drvo ju je na neki način pozdravljalo, sretno je njihalo svoje grane na vjetru, kao da pleše neki ples dobrodošlice.

    Bljesak koji je ugledala zbio se tako brzo da je isprva pomislila kako se to nešto desilo u njenoj glavi, trenutno praznoj od misli. Ali bljesak se ponovio još par puta i sada je bila sigurna da to sa njom nema nikakve veze. Okretala se uokolo pogledavajući tko joj to šalje „svjetlosne znakove“ ali nije bilo nikoga. Samo tišina i pahulje u svom plesu.
    Hrabro je krenula dalje prema drvetu, a onda na par metara od njega shvatila da bljeskovi dolaze od drveta, u nekim koncentričnim krugovima šire se u njegovu okolicu. Stajala je par minuta promatrajući tu predstavu, njeno tijelo bivalo je sve smirenije dok su misli potpuno nestale. Ona je bila u trenutku, ne svojom voljom uspjela je doživjeti trenutak, ono što nikakve meditacije nisu u potpunosti omogućavale. Ali sada ona nije bila svjesna svog uspjeha, njen trenutak je bilo potpuno prepuštanje nečem što je imalo najprivlačniju snagu od svega što je ikada srela. Stajala je nepomično na tom još uvijek zimskom danu i gledala tu predstavu svjetla i energije. Potpuno se prepuštajući nekoj nevidljivoj sili polagano se približavala drvetu u želji da ga dotakne, da ga zagrli kao što je imala običaj sa drvećem. Tim starim i vjernim prijateljima, uvijek spremnim za davanje i primanje.

    Trenutak nakon što je dotakla drvo izgubila je i ono malo veze sa ovim svijetom. Spustivši se u njegovo podnožje zapala je u neko stanje potpune opuštenosti, prepuštenosti divnim energijama koje su obnavljale njen cijeli sustav. Osjećala je kako energija ulazi u sve njene stanice i kako se neko zadovoljstvo uvlači u sve pore njenog biča. Potpuno prepuštanje, najblaženiji osjećaj koji je ikada osjetila.
    Sjedivši tako ispod drveta vrijeme je za nju stalo i ona više nije bila svjesna ničega, sve do trenutka kada se jedna potpuno bijela pojava nije polako pojavila ispred nje.
    Još uvijek smirena i ispunjena gledala je u to bijelo svjetlosno biće pokušavajući shvatiti što se zapravo sa njom dešava.
    Riječi su počele dolaziti polako i razgovor je sasvim prirodno protekao između njih. Pomislila je kako je oduvijek voljela taj oblik komunikacije, tu telepatiju koja omogućuje tako puno toga u tako malo „zemaljskog“ vremena.

    Dok je trajala komunikacija njeno biće je bilo spojeno sa drvetom, tim novim prijateljem koji je uz sebe imao tako divno biće, puno ljubavi, puno svemirskog razumijevanja, mudrosti života i življenja.

    „Vidim da osjećaš“, obratilo joj se biče.
    Gledala ga je dok su joj suze krenule niz obraze. Prisustvo te ljubavi otapalo je sve njene osjećaje, imala je nezadrživu potrebu plača, ispuštanju svega iz sebe i nestajanju.

    „Dopusti si oslobađanje“ bilo je slijedeće što joj je biće uputilo

    Osjetila je u tom trenutku da sve što je u njoj i sve što je toliko dugo spremala po nekim svojim unutrašnjim ladicama kreče na put, na put oslobađanja. Pomislila je da je došao trenutak potpunog raspada, jer što će u njoj ostati kada to sve izađe? Nije imala snage razmišljati dalje o tome i pustila je svom postojanju da krene u nepostojanje, jer što bi drugo to moglo biti nego njeno potpuno nestajanje.

    „Čestitam“ reklo je svjetlosno biče, „čestitam na tvojoj hrabrosti za oslobađanjem“

    Negdje duboko čula je što joj „govori“ ali nije bila sposobna za ništa osim gledanje i promatranje svoga nestajanja. Dešavalo se brzo i bilo je popraćeno jednim ugodnim osjetom tople energije po cijelom tijelu.
    Nakon par trenutaka sve je stalo, a ona je sa čuđenjem gledala svoje tijelo koje je bilo još uvijek tu. Nije nestala, živa je, sa tijelom i sa sviješću. Polako se vračala u ovaj svijet i misli su počele kretati svojom uobičajenom brzinom „pa što se to događa? Gdje sam ja, što se to samnom događa?!“

    „Transformacija“ odgovorilo je biče.

    Gledala ga je kao da ga prvi put vidi. Polako je bivala sve svjesnija i svjesnija i njen um je po prvi put shvatio da se pred njim nalazi nešto što on ne treba analizirati, kako ne bi izgubilo ljepotu. Kako ne bi bilo postavljeno u neke krive ladice.
    Zato je zatvorila oči i pustila osjećajima da joj pomognu u ovom trenutku.

    „Poklonjeno ti je veliko čišćenje“ čula je u slijedećem trenutku. Otvorila je oči i ponovo postala svjesna biča, koje je oko sebe širilo toliku ljubav da je bilo teško gledati ga bez suza u očima. Sam pogled na njega ganuo ju je do najvećih dubina njenih emocija. Osjećala je blaženstvo pri samom pogledu na tu ljepotu i ljubav.
    „Zašto meni?“, zapitala je.

    „Zato što si pristala“, bio je odgovor.

    „Pristala? Pa mene nitko ništa nije pitao, nisam imala izbora … ali sretna sam što sam tu“ razmišljala je o tom pristajanju, bila je sigurna da nije pristala, pa još do prije par minuta hodala je putem do kuće, ne razmišljajući o ničem što bi imalo ikakve veze sa velikim čišćenjem.

    „Pristati znači biti spreman, tada ne postoje otpori i čišćenje dolazi spontano, u onom trenutku kada je najpotrebnije“ odgovorilo je bijelo biče

    „Tko si ti?“ zapitala ga je, shvativši da joj je ta energija tako poznata i bliska

    „Ja sam samo jedan od onih koji jesu, donositelj pomoći. Duhovno vodstvo na tvom putu, pomoć koju si toliko dugo tražila u svojim molitvama“

    Slušala je što joj „govori“ i osjećala kako joj ta poznata energija postaje još poznatija i kako se počinje prisjećati svojih molitvi, dok ih je izgovarala osjećala je te energije, samo negdje daleko, jako udaljeno od nje. Molila se uvijek da se zbliži sa svim onim što je ona, da joj se dopusti da postane u potpunosti ona.

    „Uvijek si bila u potpunosti ti. Sada ti je samo omogućeno da ne nosiš terete koje si natovarila po putu. Sada si spremna na novu etapu svoga života. Shvati ovo kao blagoslov. Kao tvoju uslišanu molitvu. Kao tvoju spremnost za dalje.“

    Osjećala je tu zahvalnost ali nije znala kako bi se zahvalila i tom biću. Bilo je još uvijek nekako istovremeno i nestvarno i realno sjediti ispod drveta i razmjenjivati misli sa najuzvišenijim postojanjem pred kojem se ikada našla, barem koliko se sjećala.

    „Kada shvatiš svoju savršenost shvatit ćeš i smisao života. Došavši u ova tijela zaboravljate svoju pravu prirodu i prepuštate se životu. To je dobro, to je razlog zbog kojeg ste i došli. Ali nema potreba u potpunosti izgubiti znanje i svoje biće.
    Nema potrebe živjeti samo ovim životom i patiti zbog njega. Obnavljanje svojeg znanja za vrijeme života omogućuje shvaćanje ovog života.
    I zato ti je poklonjeno ‘veliko čišćenje’, zato što si bila spremna i zato što si molila za njega.“ misli koje joj je biće slalo dolazile su sa osjećajima i slikama. Pred njom su se prikazivale slike nekih mjesta koja su obilovala ljepotom i čistoćom. Ljudi, bar su tako izgledali odisali su nekim unutrašnjim mirom. Sve je bilo potpuno nestvarno.

    „To je Ilumineja. Dimenzija slična tvojoj ali puno naprednija. Gledajući iz tvoje perspektive to je dimenzija u kojoj se trenutno nalaziš ali u budućnosti.
    To je ono što vi možete postati ako želite, a vi ste ono što su oni bili prije nego su zaželjeli napredak“ biče je stajalo na istom mjestu ali svjetlost oko njega se postepeno pojačavala.

    „Kako su zaželjeli? Kako da mi zaželimo?“ zapitala je razmišljajući o svim ljudima koje zna i o nemogućnosti da zamisli kako bi netko od njih tako nešto zaželio. Što bi se to trebalo desiti da svi oni zažele … što? Veliko čišćenje?“

    „Ne, veliko čišćenje nije put do tamo. Put do tamo vodi vašim stazama, svakoga njegova staza vodi točno na ono mjesto gdje se nalazi njegova polazna točka u toj dimenziji.“

    „A kako ćemo naći svoje putove?“ zapitala je razmišljajući što će ona sa svim tim informacijama.

    „Osjećat ćete. Putovi se osjećaju, na taj se način i stvaraju. Oslobađanje misli i prepuštanje intuiciji dovoljan su znak na svakom putu. Prepuštanje sebi i svom životu, pronalazak svojeg unutrašnjeg zadovoljstva, bez uplitanja drugih ljudi i događaja. Želja za napredovanjem. I na kraju vjera. To je ono bez čega sve ostalo gubi snagu. Vjera u sebe i vjera u ono što vam se događa. Bez suvišnih pitanja. Samo osjećajem možete razlučiti dobre stvari za vas od onih manje dobrih. Um je tu smetnja. Vaši osjećaji su vaši najbolji pokazatelji. Nakon što nešto osjetite upotrijebite um za analizu viđenog i postignutog. Ali nikako za odluke. Um ne može donositi odluke tamo gdje je duša vodič.
    Da si slušala um sada ne bi razgovarala samnom“ biće je sjalo sve više i više i ona je zatvorila oči kako bi lakše osjećala njegovu prisutnost.

    „Pomisli koliko toga imate oko sebe, koliko pomoči. Jedino što trebate je prihvatiti ju.“ osjetila je kako se biće sprema otići i pomislila je koliko još ima pitanja, najednom ju je uhvatio strah od njegovog odlaska. Što će ona sada, tko će joj dati sve odgovore, tko će joj pomoči shvatiti. Kako da sluša tu intuiciju?!

    „Prepuštanje. Vježbaj prepuštanje i sve ćeš shvatiti. Lagano je kada se prepustiš i počneš osjećati. Pomoć je u tebi. Svatko ima sve ono što mu treba unutar sebe, jedino što trebate je osluškivati i pratiti vlastite znakove.
    I bez straha. Ni u najtamnijoj noći vi niste sami.“

    To je bilo posljednje što je reklo prije odlaska. Polagano nestajući imala je osjećaj kao da jo se smije, toplim i smirujućim smiješkom. Osjećala se kao dijete kome su otvorili vrata i koje sada razmišlja što će sa tim. Ali onda se sjetila što je biće reklo, bez razmišljanja. Niti to dijete vjerojatno ne bi razmišljalo nego bi djelovalo.

    Polagano je ustala i zagrlila drvo. Zagrljaj je donosio toplinu i sigurnost. Stajala je tako nekoliko minuta, a onda krenula prema putu. U glavi su joj prolazile riječi što ih je biće govorilo. Shvatila je da nema smisla razmišljati o tome što se upravo događalo. Kako je biće reklo, treba se prepustiti.
    Odlučila je prvo prepustiti se ovom kasnom zimskom popodnevu i pahuljama koje su još uvijek plesale sa vjetrom. Pogledala je sada oko sebe tu zimu, taj hladan dan i shvatila koliko ljepote u njemu ima.
    Zaputivši se prema kući znala je da želi doći do tog života o kojem je biće pričalo. O toj dimenziji. A onda je iznenada shvatila, znanje se u njoj pojavilo iznenada preliviši se po njenom cijelom tijelu. Pa to i je sada! To i je ova dimenzija. A mi u njoj živimo baš onako kako odredimo. Opušteno ili neopušteno, odluka je na nama.
    U tom trenutku kroz kosu joj je proletio neki neobičan vjetar, kao neki lagani pokret ruke. Osjetila je energiju oko sebe, neki daleki veseli smijeh, a zatim biče „Drago mi je što si tako brzo shvatila. A sada kreni i živi!“

    Pahulje su i dalje plesale svoj ples. Dan je i dalje bio zimski. Ljudi oko nje su užurbano hodali ulicom, a ona je stajala i promatrala. Sve je bilo isto, a opet toliko drugačije. Razlike skoro da nije niti bilo. Osim u onom unutrašnjem osjećaju, onom nečem što mi kontroliramo i što nam kasnije određuje cijeli život.
    Bila je spreman prepustiti se i živjeti, baš kao što je biče reklo. Prepustiti i živjeti.


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook