priče

    Published on July 5th, 2009 | by maja šamarinac

    0

    Prolazak kroz smrt

    Tiho poput snježnih pahulja dotaknula je zemlju. Nije bilo moguće ne pomisliti da je taj pokret najelegantniji pokret koji se pri doticanju zemlje može proizvesti, pun osjećaja prema toj smeđoj tvorevini koja joj je toliko dugo predstavljala jedino utočište u ovom svijetu.
    Njene oči ostale su otvorene kao da još posljednji put pokušavaju vidjeti sve ono što ona nije mogla za vrijeme ovog života. A tada je nestalo sve, svijetlo je prekrilo dotadašnju tamu i u njenom srcu pojavila se sreća, toliko zaboravljeni osjećaj.
    Nadala se i veselila da će uspjeti proživjeti toliko očekivanu smrt potpuno svjesno i da će joj sve ono što se skrivalo oko nje napokon biti rasvijetljeno. U tom očekivanju njeno tijelo je poprimilo neki čudan grč sreće i bola zbog proživljenog šoka. Auto koji ju je tako naglo i silovito odbacio u zrak još uvijek je pokušavao zakočiti i zaustaviti se.

    U tom trenutku ležeći na zemlji osjećala je potpunu zahvalnost prema tom autu i njegovom vozaču. Čak je poželjela ustati, otrčati i zagrliti ga jako i s puno ljubavi te mu zahvaliti. Možda bi to i napravila da je njeno tijelo slušalo njene zapovjedi, da se nije počelo odvajati od njezine duše i da nije odlučilo preći samo u neko stanje bivanja i postojanja i čekati rastvaranje u ovom fizičkom svijetu.
    Posljednji pogled u ovu dimenziju oko nje pokazao joj je koliko se brzo može skupiti puno ljudi na jedno mjesto. Jedno križanje, jedna žena, crveni auto, let zrakom – predstava kojoj teško da i jedan slučajan prolaznik može odoljeti. A onda stajanje. Jer većina ih je stajala i gledala, gledala je njeno umiranje, vjerojatno sa jako malo osjećaja koji će se onda slijedećih dana i godina pojačavati kako će njihovo pričanje zainteresiranim slušateljima poprimati sve dramatičnije trenutke.

    Ali to sada više nije bilo bitno. Ona je napokon dočekala ono što je toliko dugo željela, dočekala je svoju smrt, nešto što je već tako davno «naručila».

    U trenutku prijelaza sa ove na onu stranu dešava se toliko toga – pisale su mnoge knjige. Vi prolazite kroz tunel sa puno svjetla i dolazite pred sve one koji su vam nešto značili u ovom životu, a onda vam se nakon toga, ili prije možda, više se nije dobro sjećala odvrti vaš trenutni život do u najsitnije detalje i vi imate priliku shvatiti sve ono što ste proživjeli.
    To je dio koji prolazi svatko i ona se dugo spremala na sve ono što bi mogla vidjeti i doživjeti na svom putu prema smrti, prema slobodi od svega što ju je ovdje gušilo i zbog čega se uvijek osjećala kao svemirac koji je sasvim slučajno pri nekom istraživačkom letu sletio na neku nepoznatu planetu… i tu ostao izgubljen u ovoj dimenzionalnoj izgubljenosti koja nema niti početak niti kraj i koju ne poštuju ni njezini stanovnici. Uvijek je bila netko tko nije čak niti crna ovca u stadu, netko tko zapravo niti nema boju, bar ne onu koja bi se pri ovom svjetlu mogla vidjeti.
    Iako se nastojala prilagoditi njezin trenutni život je uz sve njegove uzburkanosti poprimao sve veće i veće razvlačenje prema mogućim granicama, i dok se uvjeravala da granice zapravo ne postoje njeni dani postajali su sve sličniji sa puno različitih događaja. Sve do dolaska crvenog auta, golfa starije marke, sa vozačem koji se još pokušava zaustaviti, glave pune i prazne istovremeno od svih misli koje će mu tek početi dolaziti. Bez obzira na sve, priuštila mu je događaj koji će vjerojatno pamtiti tokom cijelog života, a onda će ga moći analizirati nakon prolaska kroz svoj tunel.

    A tada se ova stvarnost počela napokon gubiti, riječi oko nje koje su tvorile žamor uskomešanog mnoštva koje je i dalje samo stajalo i gledalo predstavu umiranja postajalo je sve slabije i nerazgovjetnije, počeo ga je zamjenjivati neki čudni šum koji ju je podsjećao na šum u ušima koji se javlja kod nešto dubljeg ronjenja, čak je i pritisak u glavi postajao sve sličniji. Imala je osjećaj da joj oči upadaju sve dublje i dublje u unutrašnjost glave i da promatra svoje tijelo iznutra. Pomislila je kako ide na krivu stranu i kako bi trebala početi izlaziti iz tijela, a ne vračati se unutra, ali neka čudna sila vukla ju je sve više i više unutra i onda je shvatila da čak ne može niti pomisliti na zaustavljanje, kretanje se javljalo sve većom i većom brzinom. A tada je naglo stalo, sve se zaustavilo i ona je stajala u potpunom mraku. Bez misli, bez osjećaja, bez tijela. Sve to još uvijek je dolazilo za njom i za trenutak je počela osjećati kako se sve ono što je ona, sve ono što je ona bila za vrijeme ovog života polako slijeva u ono što je ona sada – nešto bez tijela što stoji u nećem što je «ništa». To je ono što je ona vidjela pred sobom – ništa.

    Trenutak zatim blizu nje stvorila se neka čudna kuglica svjetla i nečija prisutnost nagnula ju je da se počne okretati oko sebe i upravljati nečim što je počela osjećati kao tijelo, ali što nije imalo oblik. Njene ruke i noge i dalje su pružale osjećaj pripadanja nekom tijelu koje je isto tako pružalo osjećaj pripadanja njoj, a ona je sve to osjećala kao svoje –  ali ništa od toga nije bilo vidljivo njenom sadašnjem pogledu za koji je jasno osjećala da je drugačiji od dosadašnjeg.
    Kuglica svijetla sa njene desne strane počela se vrtiti u krug oko nje iscrtavajući neke oblike svojom putanjom i osvjetljavajući nju u tom nečem što je – ništa, njen doživljaj još uvijek nije poprimao neke smislene oblike postojanja.
    Nakon nekog vremena kuglica je zaustavila svoje kretanje i zaustavila se točno ispred njenih očiju. Više se nije pomakla niti za milimetar, stajala je tako i ona je na neki smiješan način znala da se ta svjetlosna kuglica i ona gledaju «oči u oči».
    A tada je kuglica stvorila pitanje u njenoj glavi – «Što hoćeš?!» – pitanje koje ju je toliko iznenadilo da u njoj nekoliko trenutaka nije bilo niti jedne misli, ničega. Pitanje je sadržavalo toliko pitanja unutar sebe, i sa sobom je nosilo pregršt emocija, ali toliko različitih od svega onog što je ona očekivala.
    Kuglica je i dalje stajala na istom mjestu i ona je znala da više ništa neće čuti sa njene strane dok ne odgovori na pitanje koje joj je bilo upućeno. Pitanje ju je toliko zbunilo da je svoje misli za koje zapravo više nije bila niti sigurna da postoje nastojala dovesti u neki red i natjerati da osmisle neki odgovor. … Što ona «hoće»?! …. Hoće?! ….kao da stoji pred pripadnikom neke bande u kvartu u koji je slučajno upala i sada mu pokušava objasniti da samo želi prijeći…nekuda. U tom trenutku nije se mogla jasno niti sjetiti gdje to ona želi… a da, da, pa da, ona želi doma. To je zapravo ono što ona treba odgovoriti toj svjetlosnoj kuglici koja ju je zapravo na neki način počela i nervirati sa svojim stavom.
    Prije nego što joj je uputila odgovor kuglica je postavila novo pitanje u njenoj glavi «Kako znaš?».
    Na trenutak je nastala ona ista tišina u njenoj glavi, a onda je shvatila da se komunikacija održava na telepatskoj razini, ako takva razina uopće postoji.
    Sada je već jasno osjećala nestrpljenje i nervozu prema toj kuglici koja ju je zaustavila u ovom ništavilu. «Kako znaš?», pitanje se ponavljalo i dalje kao neka jeka u onom čega nije bilo oko nje.
    «Kako znam?», njen odgovor nailazio je na prepreku od vlastitog pitanja i nikako nije mogla početi nabrajati onaj dugačak popis za koji je znala da postoji, a koji je sadržavao sve one razloge zbog kojih je željela ići doma. Dok joj se vlastito pitanje i dalje motalo unutar nečega za što je sada doživljavala kao svoje trenutno prozirno tijelo kuglica je počela raditi elipsaste krugove oko nje, kao da se vrti iz dosade dok čeka da ona smisli neki pametni odgovor.
    Ali njene misli nisu željele doći u neki red, njena unutrašnjost je bila njena, ali je bila toliko drugačija od svega na što je do sada navikla. Kao da pati od poremećaja pamćenja trenutno.
    «Onda ti nisu bitni…ako ih se sada ne možeš sjetiti» dodala je kuglica nakon još nekoliko krugova.
    Stajala je i dalje u tom «ništa» i promatrala prolazak kuglice pred sobom u naletima vrtnje, misli su nestale potpuno, a sa njima i onaj osjećaj ljutnje prema toj svjetlećoj lopti. Stajala je nijemo i slijepo za sve osim za njenu trenutnu vrtnju. U tom trenutku imala je osjećaj da bi tako mogla stajati stoljećima i gledati prolaske te kuglice pred svojim očima dok stoji u nečemu što za nju i dalje nosi naziv «ništa». U nju se polako počelo uvlačiti smirenje, neki sasvim zaboravljeni osjećaj. Nije se u tom trenutku čak mogla niti sjetiti kada ga je i da li ga je uopće tokom ovog života ikada i imala. To je sada je već bila sigurna, najjači osjećaj smirenja kojeg se njena «pamet» u ovom trenutku mogla sjetiti. Bilo je novo, a opet tako poznato, bilo je .. bilo je… bilo je poput doma?!?!? … Ta misao ju je toliko snažno potresla da je sve ponovo stalo i ona se ponovo našla bez misli u nečem što je i dalje bilo «ništa».
    A tada je kuglica ponovo sasvim iznenada stala ispred nje, ispred nečeg što bi trebale biti njene «oči» iako je sada sve manje bila uvjerena u to, imala je osjećaj da i ona postaje kuglica.

    Gledajući se tako ponovo «oči u oči» počela je shvaćati da je onaj osjećaj iznerviranosti prema tom zaustavljanju u ovom «ništa» počeo nestajati, tj. da ga zapravo uopće više niti nema, otišao je dok se ona bavila nekim drugim emocijama.
    «Pogledaj» čula je u svojoj glavi, «pogledaj oko sebe». Iako bez namjere njeno sada prozirno tijelo počelo se okretati na sve strane i gledati u «ništa». I dok je razmišljala o tome što bi to trebala gledati u ovoj tami čula je «ne vidiš ništa jer ne želiš vidjeti».
    Ne želi vidjeti… te riječi ponavljala je kao dobro uvježbana papiga pokušavajući shvatiti njihovo značenje. Što bi ona uopće ovdje i trebala vidjeti bila je prva misao koja joj je došla.
    «Svoj život» rekla je kuglica.

    Nije se sjećala koliko je vremena prošlo od te rečenice ako vrijeme u ovom «ništa» uopće i postoji ali je znala da je neko vrijeme bila u nečem što bi sa one zemaljske strane najsličnije bilo snu.
    Polako počinjući biti svjesna svoje trenutne prisutnosti u ovom što je i dalje bilo «ništa» vidjela je da kuglice nema. Stajala je tako nekoliko trenutaka očekujući da će se nešto desiti ali ništa se nije desilo. Poželjela se pomaknuti ali trenutno tijelo nije odgovaralo na tu želju, samo su misli postajale sve brže i svjesnije i ona je počela osjećati emociju straha od zatvorenosti. Počela je zazivati svjetlosnu kuglicu ali ništa se nije dešavalo. Nikakav pomak oko nje nije odavao prisutnost bilo koga.
    Strah je postajao sve veći i ona je počela osjećati dolazak panike. Nečeg toliko većeg i snažnijeg od nje da nije bila sigurna da li će to uopće i preživjeti, ako se može umrijeti nakon vlastite smrti ona će to sigurno doživjeti.
    A tada je trenutak ponovo stao, neko čudno zaustavljanje svega koje je počela već polako prepoznavati u ovome, jedina poznata stvar koja je na neki način nagovještavala dolazak «njene svjetlosne kuglice». Osjetila je njen dolazak trenutak prije nego su se srele. Osjećaj zahvalnosti bio je toliko jak da sada nije mogla niti pomisliti kako se uopće ikada mogla i ljutiti na nju. Sada ju je toliko voljela … kako brzo možemo zavoljeti bilo što, samo ako nam to nešto donese sreću u život, a ovo je sada bio njezin život. Bio je toliko stvaran u tom trenutku da je pomislila koliko li je već moralo proći «zemaljskih godina» od onog crvenog auta. Pomislila je što se desilo sa vozačem, da li si je ikada oprostio što je ispunio njezinu želju.
    «Pogledaj», u njenim razmišljanjima prekinula ju je kuglica, njezina kuglica. Pogledala je oko sebe u nadi da će ovaj put nešto i vidjeti ali oko nje je i dalje bilo «ništa». Ali što da pogledam, što uopće i trebam vidjeti, navala pitanja strujala je njenim cijelim sada je već bila sigurna «kuglastim» tijelom.
    «Život, oko tebe je tvoj život, želim da ga pogledaš» čula je svoju novu prijateljicu.
    Nastavila se okretati oko sebe u nadi da će u bilo kojem trenutku uspjeti vidjeti bilo što i na taj način uspjeti prekinuti taj začarani krug. Ali oko nje je i dalje bilo ništavilo, zapravo vrlo slično ništavilo kakvo je viđala kroz svoj zemaljski život. Znala ga je vidjeti u stvarima i događajima i pitala se kako ga ostali ne vide, ili ako ga vide kako ih nije briga.
    «Gledaj kroz njega» bila je uporna kuglica.
    Stajala je u sred tog ništavila i gledala. Na trenutke joj se znalo pričiniti da vidi neki obris ili svjetlost ali to su bili kratki momenti i nije mogla biti sigurna. Nije znala niti koliko je već vremena prošlo ali sve je više shvaćala da joj se javlja sve veća i veća upornost i da je to jedini način da nešto napravi, da vidi što treba vidjeti i krene napokon doma.
    Prvi jasan obris koji je mogla vidjeti bio je onaj crvenog auta… proletio je kroz ništavilo i na neki način zasvijetlio u njemu. Trenutak fizičkog spajanja nje sa tim autom prostrujio je njenim sjećanjem. Lice prestravljenog vozača dok je ona kretala na svoj let zrakom jasno joj je sada bila predstavljeno. A zatim njezine emocije, ali… bile su drugačije, nisu bile one kojih se ona sjećala, bile su potpuno drugačije.. da li su to opće bile njezine emocije? «Da, tvoje su» čula je kuglicu.
    Tada je slika nestala i pred njom se pojavila njena rodna kuća, njen vrt, njezini prijatelji iz ulice. Slike su se počele smjenjivati jedna za drugom sve brže i brže ali emocije… one nisu bile njezine, one su bile «nečije».
    «To si ti» čula je kuglicu, «to su tvoje emocije, tako izgledaju kada ih želiš vidjeti».
    «Ali pune su sreće» čula je sebe kako odgovara, «pune su sreće i želje.. želje za životom?!»
    «Da», bilo je jedino što je kuglica odgovorila.

    Slike su se izmjenjivale i «ništa» je sve više prestajalo postojati. Svaka slika zauzela je neki prostor, svaka emocija na neki način se stopila sa prostorom i ona je sve više i više shvaćala da stoji u svom vlastitom životu. «Poprilično divan osjećaj kada se makne osjećaj čuđenja» pomislila je.
    «Da», opet je odgovorila kuglica.

    U tom trenutku počela je osjećati rastvaranje svoga kuglastog prozirnog tijela. Kao da neka kiselina prodire u nju i rastvara sve ono što ona je na najsitnije dijelove, možda na same atome. Pomislila je kako će se vjerojatno početi raspadati trenutak prije nego što se to počelo događati. Prvo je osjećaj ruku nestao, a zatim su počele odlaziti i noge. Tijelo se otapalo i ona je znala da se raspada u svim smjerovima. Glava je počela blijediti, a ona je postajala sve više i više svjesna kugle. Kugle koja je činila nju, njen bitak. Ipak je bila u pravu, ona JE kugla, to je ono što je bila dolaskom u ovo «ništa», osjećaj ruku i nogu, osjećaj tijela bio je samo nešto naučeno, nešto iz posljednjeg života.
    «Shvaćanje», sve aktivnosti njenih misli prekinula je kuglica. «Shvaćanje onog što jesi pomaže da shvatiš ono što si», zvuk njenog glasa sada je bio mekši i blaži, dolazio je imala je osjećaj nekako više iz srca, ili barem nečeg što je trebalo «predstavljati» srce.

    Dok je još razmišljala o toj rečenici slike, emocije, njezin život u kojem je sada stajala počeo se vrtiti u krugovima oko nje, sve brže i brže, uvlačeći je na neki način unutra. Kao i na početku svi njezini pokušaji da svjesno djeluje bili su bezuspješni i ona je osjetila kako se prepušta svemu. Posljednje što je prošlo kroz njenu kuglu bila je emocija sreće.

    «Ne dirajte ju, sada će doći hitna», do nje je dopirao ženski glas probijajući se kroz mnoštvo šumova u njezinoj glavi. Osjetila je ruke koje je miluju po kosi, neki nepoznati ali topli miris ulazio joj je u nosnice, to žensko biče kraj nje koje joj u ovom trenutku daje bezuvjetnu ljubav bilo je nešto najljepše što je do sada osjetila, barem čega se mogla trenutno sjetiti.
    Zvuk sirene prekinuo je to stanje, energije oko nje počele su se komešati, a tada je izgubila svaku svijest.

    «Probudila se» čula je neki nepoznati glas, «sada možete pozvati njenu obitelj». Pokušavajući otvoriti oči vidjela je neku priliku u bijelom kako je miluje po kosi, sjetila se u tom trenutku one žene i pomislila kako je ono bio najveličanstveniji dodir koji je ikada osjetila.

    … Život je krenuo dalje, sjenčanje na crveni auto bljedilo je u svima oko nje i prelazilo u priču. Posljedica nije bilo, fizičkih naravno, a to je svima oko nje bilo najvažnije, i više nitko nije želio  spominjati dan kada su je skoro izgubili. Za ove zemaljske zakone jedino što je bilo važno je da je ona živa i zdrava, sve ostalo doći će samo po sebi. Iako nitko nije mogao shvatiti njeno novo ponašanje, nisu se previše obazirali na to. Sreća i ljubav koju je ona širila oko sebe bilo je nešto toliko neuobičajeno za sve, bilo je nešto neprepoznatljivo, a samim tim i nebitno.
    Ali njoj bitno. Ona se ničega nije sjećala, znala je da je krenula prelaziti cestu, sjećala se crvenog auta i to je sve. Ono jedino što je njoj sada bilo važno je njen trenutni život i ona sama. Svaki dan ustajala je i pozdravljala tu novu osobu u ogledalu, osjećala je veliki blagoslov što ima prilike upoznati ju. Što ima prilike živjeti sa njom. Toliko optimističnom i sretnom. Sve ono što je ona bila ta nova osoba gledala je u drugom svjetlu, pokazujući joj događaje iz njene prošlosti kroz neke sasvim nove i vesele naočale. A svako shvaćanje starog događaja budilo je u njoj novu sreću i novu zahvalnost slažući se nakon toga u neku novu ladicu nekog sasvim novog ormara, ormara njezinog života koji je sada već bio pun tako divnih priča iz njene prošlosti.
    Novi događaji dolazili su sami i ona ih je prihvaćala. Novi ljudi, nova mjesta, svemu se veselila.

    Nikada nije saznala što se desilo onaj dan kada je vozač ispunio želju sada već neke davno zaboravljene i pospremljene žene. I nikada mu se nije uspjela zahvaliti. Njegovo tadašnje iskustvo odvelo ga je već u nekom sasvim novom pravcu.
    Samo je ponekad imala snove u kojoj joj se javljala neka svjetleća kuglica i prema kojoj je osjećala neku neizmjernu ljubav. Imala je osjećaj kao da ju podsjeća na nešto, kao da pazi da nova sreća više nikada ne izgubi svoj smisao. Možda je ta kuglica bila samo plod njene mašte koju su onda njezini snovi preoblikovali i osmislili, to sada nije bilo niti važno. Ona sama bila je ispunjena sa srećom i ljubavlju, ljubavlju prema životu. Nije bilo bitno od kuda ta ljubav dolazi i tko ju je poslao, bilo je bitno da je ona sada tu, to je jedino bilo bitno…

    (Photo: floato)


    About the Author

    Autorica i terapeutkinja poznata kao “zapisničar” :) Magic Wood kartica, knjiga “Jednostavnost života”, “Što je to ljubav?” i "Nebeski šapat - krugovi".



    Back to Top ↑
    • Prijava na mailing listu:

    • facebook