82.

Kada bi svaki dan širili ruke prema sebi došli bi do točke na kojoj nema povratka, trenutka koji bi nas spojio s našim dijelom koji postoji u vječnosti. Kroz taj dio vidjeli bi sve svoje vrline i sve svoje mane kao djecu koja nas tjeraju da se naučimo na sebe, da se spoznamo… kroz ovaj trenutak koji živimo i kroz ovu Planetu koju trenutno nastanjujemo. Kada bi to radili svaki dan toliko bi se raširili preko granica svoje osobnosti da bi shvatili da postojimo i tamo gdje naš um ne postoji. Tamo gdje postoje neke naše druge osobnosti, tamo gdje se ispreplićemo sa sobom, sa svojim snovima i nadanjima i sa svojom željom za rastom i napretkom. Tamo gdje neke naše druge sposobnosti vire i proviruju nudeći se da ih pronađemo. Kada bi dopustili ovom umu da se na trenutak zaustavi i da prizna da nije najmoćniji, kada bi ga upoznali s našim drugim osobnostima, našim sposobnostima, našim specijalnostima.. osjetili bi ushit zaigranosti i stvaranja, daleko od stisnutosti i namrgođenosti uzrokovane strahovima. Tada bi osjetili da se ispunjavamo životom, da se prisjećamo nekih znanja drugih prostora, da sami sa sobom počinjemo tvoriti cjelinu koja stvara i rađa se.. svakim danom svog postojanja.
Možda je upravo ovo dan za započinjanje prisjećanja?