37.

Osjećao ju je…
Iz njega je ponekad progovarala…
ta svjetlost.
Namjerno je zatvorio oči,
kako bi još lakše utonuo u svoj mrak,
pomislivši kako će ju tako odagnati.
Kako će ga tada ostaviti na miru.
Ali nije…
sjala je još jače.
Pozivajući ga da joj se pridruži,
da se utopi u njoj,
stopi..
postane svjetlo.
Osjećao je svoje odupiranje,
nije želio da ona ispere svu tugu
koju je mjesecima, godinama…
skupljao.
Želio je živjeti svoju tugu..
činilo mu se da je tako lakše.
Bez odgovornosti..
za pomakom.

Ali ona je bila uporna.
Obavijala ga je..
s puno ljubavi.
Želio ju je mrziti,
ali nije mogao.

Dani su prolazili,
osjećao je vlastite pomake…
Iako se odupirao.
Oni su bili tu.
Svakim danom,
dan je bio sve svjetliji.
A noć sve krupnija.
Činilo mu se da i on raste.
Molio ju je još jednom..
da ga ostavi,
da mu dopusti da utone…
u vlastite mrakove.
Osjećao je da ona ne odustaje,
da mu ne dopušta da posustane.

I tada se predao.

To je bio trenutak kada je progledao.
I ugledao sebe.
Osmjeh je prelio lice
i proširio se na svijet.

Bio je sretan.
I svoj.